PRELOŽANIN NIKOLA VUK EVOCIRA USPOMENE NA MLADOST

Preložani dobro znaju svog sugrađanina, 85-godišnjeg Nikolu Vuka, čovjeka kojeg zrela dob nimalo ne ometa da život diše punim plućima. Za toplijeg vremena na svoje svakodnevne susrete s prijateljima i poznanicima odlazi biciklom, a u ove hladne dane - šeta. Nekad je radio kao profesionalni vozač, a ni danas ne bježi od volana. Redovito se uključuje u izlete koje organizira preloška Turistička zajednica i biva omiljen sugovornik i ljudima puno mlađim od sebe. Nikola zrači radošću i prenosi je na druge. Za vlastitu vitalnost kaže da nema tajne:
- Dane provodim u slozi i ljubavi sa svojom 17 godina mlađom izabranicom Biserkom s kojom živim 33 godine. Nismo se još vjenčali, no ima vremena... Prepreka je što se još nisam sudski razveo od prethodne supruge, prije koje sam imao još jedan brak. Nije mi jasno kako neki današnji dečki kažu da ne mogu naći ženu. Ja sam uvijek imao problem s viškom žena - uz osmijeh kaže Nikola.
Životni moto Nikole Vuka plamteća je snaga koja nikad nije dopuštala da život postane - siva svakodnevica. Taj isti život nije ga uvijek mazio. Potekao je iz imućnih i obrazovanih preloških obitelji Kečkeš, Belić i Vuk. Krajem II. svjetskog rata Mađari ga iz rodnog Preloga sa skupinom vršnjaka transportiraju u Njemačku:
- Većina mojih vršnjaka tad je, silom prilika, bila “mađarska mladež”. Veći dio tog putovanja prošli smo pješice, a u Njemačkoj smo dočekali i kraj rata, kad su na mene i još 16 Preložana naišli Amerikanci. Odveli su nas u nekakav sabirni logor u kojem smo proveli 6 tjedana pod vedrim nebom. Potom smo prebačeni u centar američke vojske kod Nürnberga. E, tu se već dalo živjeti. Odmah sam se ubacio za pomoćnog kuhara i počeo ubirati plodove te, naizgled, ružne situacije. Hrane smo imali na pretek, a Amerikanci su nam rado davali novac da umjesto njih operemo suđe. Uskoro smo u tom američkom centru osnovali i “banku” te smo rado američkim vojnicima posuđivali novac koji bi oni, naravno, vraćali, ali s kamatama. Godine 1946. Amerikanci su nam dali ponudu da prođemo 6 mjeseci njihove vojne obuke te na osnovi toga dobijemo američko državljanstvo. Mi, Međimurci, smo odgovorili: “Neee... mi idemo dimo” - priča Nikola.
ROĐEN ZA HEDONIZAM
Povratak rodnom domu nije obilježila samo radost:
- Kad smo se vratili u Prelog, uvidio sam što je rat učinio. Nekad živahno mjesto u kojem su okupljalo i mlado i staro postalo je pusto selo u kojem nije bilo druženja. Prvo što nam se dogodilo po povratku bili su - partizani. Pokupili su nas i odveli u čakovečki Stari grad na ispitivanje... da vide tko smo, čiji smo i odakle dolazimo. Kad su me pustili, uskoro sam uvidio da nisam rođen za težak seljački život. Odlučio sam se za podoficirsku školu koja je tada bila u Divuljama kod Splita te tamo stekao svoje prvo zvanje - postao sam šofer - prisjeća se naš sugovornik.
Kako Nikola nije spadao među ljude koje je osobito oduševljavalo uključivanje u redove Komunističke partije, slabi su mu bili i izgledi za rast činova. Godine 1949. odlučio se na demobilizaciju s činom mlađeg vodnika. No, čin koji mu je dala majka priroda bio je puno viši - bio je maršal života!
FILM
- Poslije vojske dolazim u Zagreb i zapošljavam se u Kamenskom kao vozač. Roditeljima sam lagao da mi je iz vojske naređeno da moram 6 mjeseci voziti u Zagrebu, kako bih ih privolio na moj odlazak iz Preloga. Poslije Kamenskog počinjem raditi za filmske kuće tadašnje Jugoslavije te sam dogurao do organizatora filma. Vozio sam i za carinu, nakon toga postajem privatni prijevoznik, a neko vrijeme i taksist.
BIJELA TEHNIKA
Pedesetih godina Nikola svoj život stavlja u petu brzinu. Lagano i ležerno teku njegovi dani, puni novca, uz dobro društvo i žene. Ne skriva ni anegdote iz tog doba:
- Neko sam vrijeme prevozio i bijelu tehniku s carine. Znalo mi se događati da mi vrata domova u koje sam dovozio robu otvaraju šarmantne, usamljene žene. Tad sam znao ponuditi pomoć da instaliram veš-mašinu, ali bih dodao da to mogu učiniti tek na večer, kad razvozim svu robu. Kad bih na večer došao, ustanovio bih, uz ispriku, da će za priključenje veš-mašine ipak trebati pozvati vodoinstalatera. Dame su prihvaćale moje isprike i obično bismo ugodno proveli večer u razgovoru - priča Nikola uz zagonetan smiješak.
ZETOVI
Godine 1980. Nikola se vraća u rodni Prelog i otvara vulkanizersku radnju, a danas je već dvadeset godina otkako je u mirovini:
- U životu sam promijenio 7 zvanja: od vozača, preko organizatora filma, taksista, autoprijevoznika, električara i vulkanizera do penzionera.
Iz dva braka ima dvoje djece, četvero unuka i jednog praunuka. No, u njegovom preloškom domu i danas ga rado posjećuju - zetovi:
- Imam nekoliko bivših zetova koji me i danas povremeno obilaze. Jedino moram paziti da se ne sretnu - uz odjek smijeha završava ovaj susret Nikola Vuk.
Željka Drljić