RUPE U VODOVODNOM SUSTAVU MEĐIMURSKIH VODA

U izvješću o poslovanju poduzeća Međimurske vode d.o.o. vijećnicima Skupštine Međimurske županije poastrijeti su podaci koliko se na vodocrpilištima vode crpi, koliko se vode fakturira potrošačima i koliki su gubici vode na mreži.
Podaci su prikazani po periodima između dviju godina, pa je prvi iskazan podatak za period od 1. listopada 2003. do 30. rujna 2004. godine, kada je iz podzemlja izvučeno ukupno 8,512.856 kubnih metara vode, od čega su naplaćena 4,924.439 kubika, a kao gubitak vode na mreži iskazano 3,588.417 kubika. Preko četrdeset posto!
Podaci se zatim daju kroz godine sve do 30. rujna 2008., kada je iz bunara izvučen 7,166.401 kubik, a naplaćeno je 4,831.429 kubika, dok su nestala 2,334.972 kubika, odnosno 32,58% vode.
Kako dolazi do tako velikih razlika u crpljenoj i stvarno korištenoj vodi koja je predragocjen resurs objasnio nam je mr. Josip Zorčec, dipl. ing., direktor Međimurskih voda:
- Potpuno sam svjestan da brojke kojima se iskazuju gubici u mreži ne djeluju nikome simpatično, da se otvaraju brojna pitanja, ali je činjenica da su gubici u mreži koju imamo neusporedivo niži nego je to u drugim vodovodnim sustavima širom Hrvatske.
Prošlih godina vrlo oštro obračunali smo se s brojnim potrošačima koji su bili ilegalno priključeni na mrežu, imali smo dosta krađa vode preko hidrantskih priključaka, zalijevala su se nogometna igrališta... Ta je praksa suzbijena, ali mi i dalje imamo igranja s bagerima oko naših cjevovoda, oštećenja...
Ipak, 32 posto gubitaka bilo u čemu je alarmantno, a k tome, postavlja se i pitanje – tko to plaća?
- Te gubitke u sustavu potrošači ne plaćaju! Zato je i iskazana posebno fakturirana količina od crpljene vode i ona koja se gubi u sustavu. Ne radi se o tehnološkoj nedisiplini u održavanju sustava, već o tome da stare cjevovode ne možemo obnavljati dovoljno brzo i efikasno koliko brzo bismo željeli doći na dopustivih 15 do 20% gubitka vode u mreži. Naime, taj je postotak granična vrijednost na kojoj se odlučuje – pustiti nešto vode – sasvim neškodljivo – u podzemlje iz kojeg je i crpljena, ili ulagati (pre)velika sredstva u (pre)skupe cjevovode da se mrežni gubitak još snizi, a doslovno je nemoguće sasvim isključiti gubitak vode u sustavu.
Što tu uspoređujete – trošak sustava koji je potpuno nepropusan u odnosu na trošak crpljenja vode koja je pobjegla iz sustava?
- Da, upravo se ta računica izvodi i to je uobičajena procjena koju izvode sva poduzeća koja se bave vodoopskrbom. Dovođenje sustava u tehnički besprijekorno stanje dugotrajan je proces nakon početnog lošeg ili nikakvog održavanja, a podsjećam – prvi su naši cjevovodi položeni još 1962. godine, koliko su stari i naši problemi! A još uvijek funkcioniraju bolje od mnogih mlađih sustava s kojima se uspoređujemo.
Zbog čega ne možete dovoljno brzo obnavljati stare cjevovode, pa u cijeni vode je i dio predviđen za održavanje?
- Na magistralnim cjevovodima mi smo uspjeli svesti kvarove sa 74, koliko ih je bilo recimo 2005., na 50%. U 2008. godini imali smo 35 kvarova, od kojih su neki posljedica građevinskih intervencija ili incidencija. Dakle, dio gubitaka vode je tu. Zatim – u sekundarnoj mreži imali smo 125 kvarova 2005. godine, a 182 kvara 2008. godine. Na priključcima je 2005. godine bio 461 kvar, a 2008. godine 509 kvarova. Gubimo korak, kvarova je više, jasno je: tamo gdje smo raspoloživim novcem uspjeli zamijeniti dotrajale cjevovode, kvarova (i gubitaka) sve je manje, ali velika je dužina sekundarnih sustava za koje nema dovoljno novca da u skorije vrijeme smanjimo gubitke u mreži na ispod 20% .
Prihod koji Međimurske vode ostvaruju – primjerice u Gradu Čakovcu – je 10,69 kuna po kubiku, plus 27 kuna za osnovnu uplatu. Kad se sve obračuna što je u cijeni (PDV i sl.), nama ostaje netto 5,7 kuna po kubiku i preniska amortizacija iz koje jedino možemo obnavljati cjevovode. I tu su korijeni problema. Želimo li smanjiti gubitke odmah, onda bismo morali biti spremni platiti odmah i ono što nije plaćano već ranih šezdesetih, kad se sustav počeo graditi.
M. Belčić