Simentalka Milana Lehkeca među rijetkima u S. Vesi

Ono što je niti ne toliko davno imalo gotovo pa svako seosko domaćinstvo u Međimurju, danas je, zbog niza razloga, prava rijetkost. Uz perad i svinje, dvije-tri krave na gruntu prehranile su generacije Međimuraca. Mnogi su i dobrano krpali kućni budžet noseći mlijeko u sabirne centre. Plaćalo se odmah. No, potom je sve krenulo nizbrdo - što zbog katastrofalno loše poljoprivredne politike, što zbog dolaska modernih vremena. Ipak, srećom, premda su u znatnoj manjini, još ima onih koji čuvaju dio međimurske tradicije. Umirovljeni profesionalni vozač Milan Lehkec (68) iz Savske Vesi jedan je od njih.
- Krave su, naravno, imali i moji roditelji. Odrastao sam uz njih te ih i sam držao cijeli život. Nekada smo ih imali 8, a i koliko znam, 80 posto sela imalo je po barem nekoliko komada. Mlijeko se nosilo u sabirni centar. Dobri penezi su bili. Danas imamo samo jednu kravu. Držim je iz ljubavi, a i ne pijem kupljeno mlijeko. Nema do pravoga domaćega, ispričao nam je 68-godišnji Lehkec koji živi sa suprugom Marijom, dok su mu djeca trbuhom za kruhom otišla raditi u Austriju. Obiteljska ljubimica tako je sedmogodišnja simentalka Vera koja dnevno, kaže Lehkec, daje i do 15 litara mlijeka.
- Ujutro, u 7 sati podojim je i nahranim te ponovo, sad u zimskom razdoblju, u 17 sati. Nešto mlijeka i razdijelim, ostalo sami popijemo. Supruga pravi i sir, vrhnje, putar, ističe gospodin Milan. Krave će imati, naglašava, sve dok mu godine, odnosno snaga dopuste. Već žali što je nedavno prodao tele, no, dok Vere jednom ne bude, kupit će novu kravu.

Velimir Kelkedi