SITNICE...: I higijena je - povijest!

Još nije daleko u prošlosti – barem ne tako daleko da se toga ne bi sjećali oni malo manje mladi (kad sam već ponovo upozoren da ne bih trebao spominjati ni stare ni starije jer takvih među nama živima, navodno, nema!) Nije, dakle, davno prošlo vrijeme u kojem su nam higijensko-zdravstvene potrebe i navike, a svakako i mogućnosti bile mnogo skromnije nego nam to dopuštaju i traže današnji standardi. Prosječna međimurska „hiža“ – ne samo ona na selu, nego ni ona „vu varašu“, jednako tako ne samo ona primitivna ili bogečka, nego ni ona „gospocka“ koju su podizali ili „bogatuši“ ili „školani ljudi“ – nije imala ni „sanitarni čvor“, a kupaonica u njoj bila je nepoznanica ne samo kao stvarnost, nego čak i kao pojam, kao riječ.
Neka me nitko ne krivi, kako sam već više puta čuo, da govorim nešto nelijepo o ovome narodu, da time dajem lošu sliku o ovdašnjim ljudima – kao da drugdje nije bilo jednako tako?!?! – ili, barem, da o tome ne bi trebalo govoriti-pisati. U najmanju ruku, kao da osobna, obiteljska i opća higijena, briga za čistoću i zdravlje, pa „u krajnjoj liniji“ i za fizičku i psihičku kondiciju ili za radne sposobnosti nisu sastavni dijelovi života i stvarnosti!! Ako pak ipak jesu, kao da se tijekom duge prošlosti nisu mijenjali od nekadašnje krajnje primitivnosti do ponekad nepotrebne raskoši, što bi značilo da su oduvijek bili takvi kakve imamo danas: WC-školjke, lavaboi, ležeće i tuš-kade i sve ostalo što ide uz to. „Kaj god,“ još uvijek čujem one starce koji si nisu htjeli ni ruke oprati pod pipom jer umivaonik je „tak lepi, beli i čisti – škoda ga je zmazati“, ali su malo-pomalo popustili kad su vidjeli da mlađi u njemu peru i „čuda zmazaneše i grše “ stvari nego su njihove ruke. A od njihovoga prvotnoga otpora „nepotrebnoj novotariji“ za koju su priznavali da jest lijepa itd. „ali …“, mnogo je važnije da su se na kraju i pred susjedima „poštimali“ tim što imaju i da to „več za nikaj na svetu ne bi z hiže vun dali“!!
To ipak ne znači da se dotad nisu prali, da su „okoli hodili zmazani, smrdlivi“ i još kojekakvi. To nikako, nego samo da su pitanje higijene i čistoće rješavali sasvim drugačije, po njihovu „jednostavnije“: u subotu na večer, kad je sve drugo bilo obavljeno, u kuhinju – „a kam bi drugam“?! – bio je unesen „čeber“, „kad“ (kaca) ili „vaštrug“ (velika drvena posuda za pranje rublja), pa onda po redu od najmanjih i najmlađih do najvećih i najstarijih – stariji su mlađima glave i„hrpte“ prali – i kako je koji „gotov bil“, tako je išao „zraven v postelju“. Ujutro je obukao čisto rublje i bio je opet spreman za odlazak u crkvu i „med ljude“.
„Sitnica“ o nekadašnjoj osobnoj higijeni zanijela me toliko da sam sasvim skrenuo s namjeravane i predviđene teme, a to je trebala biti javna higijena i, naročito, rekreacijsko kupanje. Razumije se, tu „čebri“ i korita nisu pomagala; u njima je, pogotovo starijima, teško bilo i čučati, a kamoli razgibavati ruke, noge, „hrptenicu“ i „kučte“. Uostalom, nije im to ni trebalo jer „nadelali su se čez celi tjeden“, pa „“bar-bog kaj si malo počineju“! „Rekreaciju“ su trebali oni koji nisu fizički radili, pa su se kupališta s velikim bazenima gradila uglavnom u gradovima i mjestima s „gospodom štera imaju časa i za to“. No, o tome uskoro – zasad samo fotografije kako je to u Čakovcu izgledalo.