SLAVICA BELALOV: 60 godina na tržnici

Suprug Dončo došao je ovamo na kraju Drugog svjetskog rata, kao vojnik u jedinicama koje su oslobađale Međimurje. Tako smo se i upoznali, ali je još morao u Bugarsku kako bi doslužio vojni rok – kaže Slavica.

Ustrajati u svom poslu punih šest desetljeća svakako nije mala stvar, a tako duga radna i profesionalna aktivnosti zaslužuje i posebno poštovanje. Takav jubilej ove godine bilježi Slavica Belalov (82) iz Čakovca. Ona na čakovečkoj tržnici već 60 godina stoji za štandom s poljoprivrednim proizvodima. Slavičina priča o jubileju sadrži i crticu suvremene povijesti Čakovca. Kaže nam:
- Počela sam 1949. godine. Tada je tržnica bila na sadašnjem Trgu Eugena Kvaternika. Poslije su nas premještali, šezdesetih smo bili kod sadašnjeg vatrogasnog doma, a kasnije blizu sadašnje lokacije, u Uskoj ulici.
Slavičina priča po još jednom je značajan kamenčić u mozaiku povijesti Čakovca u proteklih nekoliko desetljeća. Ona je bugarska snaha. Stariji Čakovčani će i sada reći kada krenu na tržnicu po salatu, mrkvu ili drugo povrće da idu “kod Bugara”. Povrtlarska proizvodnja u Čakovcu i ponuda povrća domaćih proizvođača (ne prekupaca!) na čakovečkoj tržnici neraskidivo je vezana uz nekoliko obitelji koje su u prošlom stoljeću u Čakovec došle iz Bugarske. Ovamo su donijele znanja i tradicije po kojima Bugarska slovi u svijetu kao povrtlarska zemlja. Ljudi su tada rekli: Bugar je dopelal črlene tikve, sjeća se Slavica. Donijeli su i neke tada nepoznate kulture, kao što su lubenice. Slavica se sjeća da je s rodbinskim i poslovnim vezama povrtlarska proizvodnja prelazila i na druge, hrvatske obitelji, ali za Čakovčane je “Bugar” ostao sinonim za onoga tko se ozbiljno, profesionalno bavi povrtlarskom proizvodnjom. Slavica je bugarska snaha. Objašnjava nam taj dio svoje životne priče:
- Obitelj moga tasta došla je u Čakovec tridestih godina iz Trnova. To je jedan od većih gradova u Bugarskoj. Osim Belalova, znam da su tu bili i Marinovi i Ganevi, ne sjećam se da bi bilo drugih. Ne znam pojedinosti, nisam s tastom o tim stvarima razgovarala, a i podosta vremena je prošlo, tako da ne mogu reći što ih je ovamo dovelo. Možda su tražili priliku da zarade za život, kao što su kasnije ovamo dolazili i ljudi iz Makedonije. Ali ove bugarske obitelji ostale su ovdje. Belalovi su prvo uzeli u zakup četiri jutra gradske zemlje, a kako se posao razvijao, s vremenom su i kupovali svoju.
Slavica je kao mlada djevojka, tada se prezivala Jalšovec, budućeg supruga upoznala u rodnom Novom Selu Rok.
- Bili su na stanu kod mojih. Došlo je do toga da sam išla k njima kako bih pomogla u radovima na vrtu. Tu smo se zagledali gazdin sin i ja. Po ocu se zvao Antun, a bugarski smo mu rekli Dončo.
Rodila se ljubav koja će završiti brakom. I ovo ima svoju priču:
- Belalovi nisu imali jugoslavensko državljanstvo i Dončo je s punoljetnošću morao u bugarsku vojsku. Ovamo je na kraju rata došao kao vojnik u jedinicama koje su oslobađale Međimurje. Tako smo se i upoznali, ali još je morao u Bugarsku kako bi doslužio rok. Vratio se kad je sve uspio isposlovati, a za dobivanje državljanstva koristili smo vezu jednog pravoslavnaog svećenika u Varaždinu. Ni s vjenčanjem nije išlo lako. Bio je pravoslavac, a to su bila druga vremena. Majka nije htjela ni čuti da odem za nekoga tko nije naše vjere. Isprva smo se zato vjenčali u općini, 1951. godine, a kasnije crkveno. Dončo je prešao na katoličanstvo.
Ljubav s gazdinim sinom značila je još jedno. Njoj je 1949. godine povjerena prodaja na tržnici. Otada je stalno na štandu, svakog dana osim nedjelje, od 7 ili pola osam ujutro do podneva, već punih šest desetljeća. Život je u tome dugom vijeku nije mazio. Ostala je bez dvojice sinova - Mladen i Damir bili su vozači u nekadašnjem Transportu. Oba su živote izgubila na poslu, u nesrećama 1982. i 1987. godine, u Bosni i Srbiji. Dončo Belalov preminuo je 1997. godine. Kći Marija je u Zagrebu, a povrtlarsku proizvodnju nastavlja sin Ivan. I sam se isprva udaljio od zemlje. Bio je radnik Metalca, a nakon rasapa ove tvrtke, vratio se tradiciji “Bugara”.
Slavica kaže da će na tržnici ostati dok je noge budu držale.
- Mora se, snaha Marija ima problema sa zdravljem, pa ne može raditi ovaj posao, a treba i uštedjeti. Šezdetih smo i mi poljoprivrednici dobili priliku uplaćivati si u mirovinski fond, ali su nas istovremeno i pritiskali i nismo izdvajali za mirovinu.
Sin Ivan neće se složiti da se radi o egzistencijalnoj nuždi. I sam je izlaz iz teškoća za obitelj našao u povratku poljoprivredi, od toga se da živjeti. Slavica naprosto ne može bez tržnice - ona je postala dio nje, a ona njen zaštitni znak. U dobi od 82 godine više se ni nema puno planova i želja, ali Slavica ima jednu, vezanu baš za tržnicu:
- Čekam da konačno dobijemo tu natkrivenu tržnicu, rekla nam je.
Dražen Kovač
Snimio D. Lesar