Slavko Vidović među rijetkima još izrađuje maske

Stolar u mirovini Slavko Vidović (74) iz Podturna dobrog je zdravlja i nemirnih ruku: nezmislivo mu je sjediti doma besposlen. Uvijek nekome nešto treba, a kad susjedima ili rodbini ne pomaže svojim zanatskim umijećem, zabavlja se izradom tradicijske podturenske maske. Danas je ta maska poznata kao čaplja ili štrk (ako je manja, za djecu), n, nije uvijek bilo tako:
- Mi smo to negda zvali lampa. To je maska koja je izmišljena još za Ferenc Joške! A to vam je bilo - tako je meni pričao djed moje žene - ovako: nekad se mladi nisu nalazili kao danas, nego su ih “spravljale skup” njihove “tece”. I bila su na jednom gruntu dva bratića, Đura i Tomaš...
Tako je to nekad i bilo, malo grunta i velike familije, po dvoji, troji su na jednom gruntu živjeli... Jednome od njih teca je izabrala mladenku, a mladenku se nije smjelo prije zapisa niti vidjeti! Ali dečko kome je bila izabrana smišljao je kako da ipak on tu mladu vidi. I kako je to bilo pred fašnik, dečki su se dosjetili: idemo v maškore, a maske su napravili od onoga što se doma v škednju našlo... Šatora za seno nositi, lalovke od krave i roge, sve su to nekak zvezali, posložili i išli su ‘Ferketince v maškore... I onda su tek vraga napravili! Kad su došli ‘Ferketince, žene su počele kričati – bežite ljudi, vragi idu, pekel se je otpral...
A mladenka, Francika se zvala, se sakrila... Jedva su ju našli za škrinjom na najži, dok su se dečki otkrili i straha nestalo... I tako, tijekom godina, ta lampa se usavršavala, dorađivala i danas je to čaplja ili štrk. Male maske se izrađuje za djecu, veliku čaplju ne bi mogli nositi... Bili su i različiti likovi, već prema tome od čega se izradila, pa su bile u formi krave, ovce, pajceka, kljunasta čaplja je možda samo najčešći lik...
- Ja sam svoju šergrtiju imao kod majstora Đure Strahije (98), mog tasta, jer nisam mu samo kral zanat (tak su se šegrti nekad i zvučili), nego i njegovu kćer Ljubicu za ženu!
Dobro sam izučio zanat, volim taj svoj posel, pa šteta bi bilo zapustiti samo zato kaj sam u penziji... Popravljam stare stvari, obnavljam namještaj, sve ono što su nekad ljudi koristili, jer to je naše naslijeđe. Ne smijemo se sramiti kaj smo Međimurci, imamo puno toga što možemo pokazati. Zato na mlade treba prenositi naše vrijednosti i starine. Ljubica i ja imamo sina i kćer - sin je sa snahom i dva unuka s nama na gruntu, a kćerka sa zetom i našom unučicom u Zagrebu... I sad, dok se ja zabavljam s izradom maski, obnavljanjem starih stvari kućanstva i namještaja, unuk Lovro jako se zanima za to... Uvijek netko ima volje naučiti nešto o starini. A pri meni se može naučiti kak se s rukom počne, s teslom, brčjakom...
Evo, ja sam napravio i suvenir za našu Općinu Podturen, minijaturne čaplje - čak sam 2006. godine dobio nagradu za najsuvenir Turističke zajednice Međimurske županije, a Slavko Faltak, predsjednik Obrtničke komore Međimurja, pozvao me i na MESAP na kojem sam pokazivao kako se te naše maske izrađuju. Mora se sve to sačuvati...
Marijan Belčić