Slobodni umjetnik, radnik i vic-maher Dragutin Kočila

Ako ste među onima koji još uvijek nisu upoznali Dragutina Kočilu iz Donjeg Koncovčaka, onda ne znate da će vam prve asocijacije pri susretu s tim 59-godišnjakom biti bezrezervno prijateljske. Dobra energija kojom zrači osvaja na prvu. U njegovom se društvu jednostavno morate osjećati kao da se znate oduvijek. Zašto je zanimljiv? Na prvi pogled, možda stoga što je tako “posložen” da teškim vremenima i općim jadikovkama kojima smo dnevno zasuti ne dopušta da mu utječu na raspoloženje.
Naš je sugovornik, reći će za sebe, slobodni umjetnik. Nakon 25 godina rada u lendavskoj rafineriji, dobio je otkaz, pa je posao potražio u Njemačkoj. Vratio se nakon dvije godine, da bi živio od usluge rezanja stabala i sviranja koje mu je - i nekad i danas - zapravo hobi. Publika Radija 105 iz Selnice poznaje ga iz petogodišnjih druženja utorkom. Njegova Vicoteka od 20 do 22 sata doslovno briše sve granice, obogaćuje duh i budi optimizam.
- Rušim stabla gdje god me pozovu. Po Međimurju, Varaždinu, Prekmurju. Ja sam slobodni umjetnik, radim svuda gdje ima novaca. Posla ima, ali ljudi ne žele raditi. Ja ne znam za drugo nego za rad. Nakon što su nas najurili iz rafinerije u Lendavi, radio sam u Njemačkoj, a potom bio obrtnik. Onda mi je država uzela i ono što nisam imao, pa sam obrt zatvorio. Hm, čini se da nisam bio u pravoj stranci (osmijeh), a sad sam pristupio Stranci rada Drage Lesara. Znate, ma koliko sebe u šali nazivao slobodnim umjetnikom, ja sam odgojen da radim. Čini se da je taj odgojni moment danas u većini obitelji ostao u zapećku.
Dobro, radite, ali znate se i opustiti. Čini se da sve to kombinirate usput.
- Takav sam. Uvijek dobro raspoložen. Kad ste pozitivni, onda je i takvo ozračje u kojem živite i radite. Oduvijek sam se volio šaliti, tako se lakše izguraju i teški dani.
Vicoteka na Radiju 105 izuzetno je popularna.
- Emisiju sam naslijedio od Zlatka Nedeljka Pepsija iz Miklavca. On je u određenom razdoblju bio prezauzet i više nije mogao nastaviti raditi, pa sam se ja uklopio. Idem na Radio 105 radi zabave, ne radi novca. Voditelj Bojan Masnec i ja predstavljamo se kao Bojan i leteća drvarnica. On je Bojan, a ja sam drvarnica (osmijeh).
Kako pamtite sve te viceve?
- Imam neki svoj sustav koji je intuitivan. Najčešće pričam prema raspoloženju. Nekad mi dnevni događaji budu inspiracija, pa onda povezujem jedan vic s drugim. U svakom slučaju, za radio si prvo napišem mali podsjetnik viceva. Ne pišem ih cijele, već samo naslov, a to činim tek toliko da svakog utorka ne ponavljam jedne te iste štoseve.
Nađe li se netko uvrijeđen Vašim vicevima? Oni koji su najčešće mete poput policajaca i plavuša.
- Ma ne, pa ljudi razumiju šalu. Vicevi o policajcima i plavušama su najučestaliji, ali ne vjerujem da se tu itko osjeća prozvanim. Šala je šala i kad se ne bismo znali šaliti na svoj račun, gdje bi ozbiljnosti bio kraj?
Vicoteka traje dva sata, nekad oduljite i pola sata, sat dulje. Tko Vam se javlja u emisiju?
- Ooo, najrazličitiji ljudi, muškarci i žene iz svih dijelova svijeta. Naši ljudi nas redovito slušaju putem interneta, pa nas zovu iz Australije, Kanade, Južnoafričke Republike, Rusije, Nizozemske, Engleske, Švicarske, Slovenije. Slušamo viceve iz svih krajeva svijeta i mi pričamo svoje. Pa što ćete bolje?
Glazbenik “po uhu”
Živite i od svirke.
- Sviram šest instrumenata iako nisam obrazovan glazbenik. Ne poznajem baš nijednu notu, sve sviram po sluhu - bubnjeve, saksofon, trubu, harmoniku, sintesajzer i tamburu. Važno mi je da mi netko pokaže prstomet na instrumentu i ostalo ide samo od sebe.
S kojim ste instrumentom počeli?
- Iz zabave sam počeo svirati bubnjeve, pa su me pozvali u jedan sastav da sviram na svadbi jer je njima tada otišao bubnjar. Nakon te moje prve svirke na svadbi, supruga Julijana kupila je kuhinjske lonce. To je bilo 1979. godine. Zaradio sam tadašnjih 30 tisuća dinara. Tu počinje moja glazbena karijera u kojoj sam promijenio nekoliko bendova.
Najpoznatiji ste bili u Modrom valu, zar ne?
- Modri val su štrigovski dečki kojima sam se pridružio i bio s njima do 1986. godine. Bili smo jako popularni. Nije bilo gaže na koju nas nisu zvali, sjajno smo živjeli, puno svirali. Imali smo po 180 gaža godišnje.
Je li bilo problema ili je sve bilo bajno?
- Jedini problem su mi bili Slovenci. U jednom bendu sam bio s tri Slovenca i ja četvrti. Oni nisu mogli izdržati sviranje na našoj varijanti dvodnevne svadbe. Našim je muzičarima bilo normalno da sviraju od 9 ujutro prvog dana do kasno popodne drugog dana svadbe, ali Slovenci su mi padali od umora. Sve ostalo je bilo bajno.
Koliko ste svadbi odsvirali?
- Preko osamsto.
Pričate li viceve i na svadbama?
- O da, pa zato me i pozivaju, da zabavljam ljude.
Dueti s Brankom i Brankom
Danas svirate u duetu, bendovi su postali “preveliki” za gaže. Može li se i danas živjeti od svirke kao nekad?
- Svirao sam s dosta bendova, pa sam se okrenuo duetu. Prvo sam bio s Brankom Horvatom iz Gornjeg Koncovčaka, a sad već godinama sviram s Brankom Bogdanom Herijem. On je educiran glazbenik, a ja s vjetrometine (osmijeh). Kad me pitate o životu od sviranja, treba reći da se od toga više ni izdaleka ne živi kao nekad. To su prošla vremena. Puno sam svirao s Dragom Brežnjakom u duetu, a on je nekada znao reći da je sa svadbe donio 600-kilnatog bika. Dolazili smo kući punih džepova novca. Poznaje se kriza, ali mi imamo kvalitetu, pa stalno imamo angažmane. Znamo svirati i znamo goste zabaviti pričom i šalama.
Imate trojicu unuka. Sviraju li i oni?
- Moji žugeci idu u glazbenu školu. Rikardo je završio sedam razreda za sintesajzer i klasičnu gitaru, a Leonardo osam za sintić i tri za klasičnu gitaru. Mateo još ne ide u muzičku, ali zasvira često. On je poput mene. Ima sjajan sluh i lako uči.
Vinoljub bez vina
Poznati ste ovdašnjoj javnosti po svojedobnom gostovanju u Globalnom sijelu. Gledali smo Vas kako pijete gemišt stojeći na glavi.
- Ja sam bio vinoljub. Pio sam isključivo vino. Ne pivo, ne žestoko, samo vino. Sad već pet godina uopće ne pijem. Jednog sam dana stajao na šaku s prijateljima, uzeo čašu i rekao: “Ova je zadnja.” Otada nisam okusio vino.
Kakav je to bio “klik”?
- Ni sam ne znam objasniti. Tako je i s pušenjem. Prekidate onda kad vam u glavi sazrije namjera da to učinite. Da, klik, kako vi kažete.
Hm, ali u vinu je istina, dobra cirkulacija...
- Da, posljedice su tu (osmijeh). Cirkulacija mi je oslabjela, pa mi se šake znaju otvrdnuti, ramena boljeti. Nešto su i godine krive, ali mislim da nisam smio naglo prekinuti s konzumiranjem vina. Ubrzo sam smršavio 14 kilograma i volim sve to pripisati nepijenju vina.
Kako je supruga Julijana komentirala Vašu odluku?
- Haha, žena mi je znala reći da pijem kao krava. Kad sam pitao što joj to znači, rekla je da krava zna kad joj je dosta. Ali znate što? Krava pije vodu, a ja sam pio vino. Kad pijem vodu, i ja brzo shvatim kad mi je dovoljno.
S kim još dijelite svakodnevicu?
- Uz ženu i unuke, tu je i moja kćerka Karolina sa suprugom Anđelkom koji radi u Austriji, ali ga rado viđamo vikendom (osmijeh). Sedmero nas je u kući. To je fantastično.
Imate igrala u dvorištu. Zašto trampolin?
- Trampolin je za djecu, a i ja sam se do prije godinu dana ubrajao u skupinu koja je u njemu skakala. Radio sam i salto, ali ramena me sad već previše bole, pa se više ne usudim. Doduše, proskakućem povremeno da se razonodim, ali nakratko.
Do kad kanite uveseljavati narod?
- Dokle me god budu prihvaćali, dotle ću pričati viceve i zabavljati sve oko sebe. Sad to sa svojim partnerom Herijem činim u štrigovskom Stridonu, a kasnije... tko zna?
Imate li vic za kraj?
- Uvijek imam vic. Kupio 65-godišnjak sportski auto i juri cestom 150 na sat. Vidi ga policija i krene za njim. Djedica ih primijeti, pa stisne gas i vozi sve brže. Kad ga je policija sustigla i konačno zaustavila, policajac ga pita: “Znate da ste prebrzo vozili?” Kaže on: “Znam.” Policajac mu odvrati: “Platit ćete visoku kaznu i oduzet ćemo vam vozačku, ali pošto već imate godine, dajemo vam uvjet. Recite iskreno zašto ste jurili i nećemo vas kazniti.” Stari na to odgovori: “Bit ću iskren. Žena mi je jučer pobjegla s policajcem. Kad sam vidio vas u policijskom autu, mislio sam da mi je žele vratiti.”
Aleksandra Ličanin

Dragutin Kočila: Kad sam počeo ići po svadbama, počeo sam i javno pričati viceve. Nije bilo pauze u kojoj ne bih ispričao desetak viceva i ubrzo se počelo pričati da tamo gdje je Kočila, tamo je i smijeh. Popio bih u pauzi gemišt, dva i ispričao nekoliko viceva. Volim zabavljati ljude i volim kad su oko mene svi dobro raspoloženi. (al)