SRAMOTA U D. DUBRAVI: Gdje je završio Zinkin pas?

KAMO SU NESTALI PSI ODVEDENI IZ DONJE DUBRAVE I TKO JE NAREDIO TRENUTNU EUTANAZIJU?

Želim znati gdje je završio moj pas i dostojno ga pokopati!!

Naš prvi susret bio je u siječnju prije sedam godina, jedne od najhladnijih zimskih večeri. Noć prije, živa u termometru spustila se na minus dvadeset pet, a ja sam toga dana na putu kući u Donju Dubravu skrenula u trgovački centar u Prelogu po još neke namirnice. Ispred vrata koja su se sama otvarala i zatvarala ležao je pas, sklupčan u veliku loptu. Pomislila sam da nekoga čeka, no prodavačica mi je rekla da tu leži već petnaest dana i da je vjerojatno već „pri kraju“. Sagnula sam se, on je umorno otvorio oči, no tijelo mu je bilo potpuno ukočeno. Kćerka i ja dignule smo ga, stavile u stražnji dio automobila i povezle kući. Ni danas mi nije jasno kako je kraj njega prošlo barem tisuću ljudi, a da mu nitko nije pomogao. Samo znam da možda sljedeću noć ležeći na betonu na toj hladnoći ne bi preživio…
Postao je naš član obitelji. Nazvali smo ga Moor. Tek nakon nekoliko dana, popio je prvo mlijeko, a na dvosjedu se „odmrzavao“  gotovo dva tjedna. Tko ga je izbacio na ulicu nikad mi nije bilo važno, samo znam da je često gledao niz ulicu i bio tužan. Vjerojatno je u svojoj psećoj glavi donio sličice doma u kojem je živio. Dolaskom proljeća priviknuo se na novu okolinu. Znao je otići ulicama mjesta, ali bi se ubrzo vratio. Nikad nije baš obraćao pažnju na ljude, nikome naudio, ali obožavao je djecu i ponekad ih pratio u školu.
PROBLEMI SA PSIMA U CENTRU MJESTA
Kako živimo samo nekoliko kuća od općinske zgrade, gotovo svakodnevno je prošetao po centru. U dvorištu zgrade u kojoj je smještena Općina godinama je bila udomljena dolutala kujica koju je jedna od stanarki hranila, ali je uvijek ležala ispred Općine. Kad bi se parila, a to je bilo dva ili tri puta godišnje, psi bi se okupljali, čak po njih dvadesetak, i stvarali gužvu. Mještani su se, normalno, žalili. Iako sam u Općini desetak puta predlagala da se kujica premjesti, nitko to nije učinio. Lakše je bilo sa šinterima hvatati pse i svaki put po nekoliko ih odvoziti. Kujica je čak jednom okotila mlade koji su odrasli pored općinskih stepenica i trčkarali uokolo.
ZADNJA RACIJA – ZINKA, PSA TI MRTVOG BACAJU U KOMBI!
Zadnja racija bila je u ponedjeljak, 29. ožujka, u jutarnjim satima. Kujica je opet bila u tijeku parenja i petnaestak pasa okupilo se u centru, među njima i moj. Moja prijateljica utrčala mi je u kuću i vikala suznih očiju - Zinka, lesija su ubacili u kombi. Mislim da je mrtav. Vuku ih kliještima i ubacuju. Uhvatili su i neke druge pse, utrpali ih unutra.  Ja sam dohvatila telefon i pozvala u Općinu, javio se tajnik. Rekla sam mu da si dolazim po psa i on je to prenio načelniku Marijanu Vargi koji je uzviknuo:
- Ne tiče me se, nek se to jednom riješi i uništi! Gdje je bila prije, ne zanima me ništa… - nastavio je vikati, što sam sve slušala preko telefona. Objasnila sam da je pas bolestan, dobivao je injekcije jer je krvario iz desni. Bila sam spremna odmah platiti da ga uzmem, no načelnik je tajniku samo doviknuo da ga nije briga. Kako živimo u uličici nekoliko kuća do Općine, muž je požurio do zgrade, no kombi je već odjurio. Komunalni redar Branko Horvat potvrdio mi je da su utrpali nekoliko pasa, no tvrdio je da moj nije bio unutra. Naravno, lagao je jer mi je bar desetak mještana potvrdilo da je lesi unutra. Potvrdio je i zaštitar preko puta koji je stajao ispred banke.
PPPOZIVI U
VETERINARSKU
STANICU PRELOG
Od odlaska kombija iz Donje Dubrave, u Veterinarsku stanicu Prelog zvala sam desetak puta da želim svog psa. Djelatnik je rekao da kombi sa psima još nije stigao, ali da će mobitelom uspostaviti vezu s Ivanom Vrhom koji je obavljao posao u Donjoj Dubravi. Dao mi je njegov broj, no on je puna dva sata bio
„nedostupan“. Navodno,  zvali su ga i oni, ali ga nisu mogli dobili. Kad su ga dobili, stalno su tvrdili da između nekoliko pasa moga nema. I ja sam ga konačno dobila „dostupnog“, no situacija je postala panična kad sam rekla da kćerka koja radi u Prelogu stiže vidjeti pse koje dovozi da bi uzela našega, a da sam ja sa slučajem upoznala policiju zbog sumnje da su eutanazirani. U razgovoru mi je djelatnik rekao: Rekao sam da ne vozim vašega i ono što vam jedino mogu reći da je vaš načelnik vrlo zločest čovjek.
U tom trenutku shvatila sam da psi nikad neće stići do stanice u koju moraju biti smješteni. Rasplakala sam se jer sam shvatila da je već „sve gotovo“. Opet sam nazvala komunalnog redara s pitanjem jesu li eutanazirani. On je, već iznerviran mojim pozivima, između ostalog, rekao da je on zakon - ubio bi svakog psa koji se nađe na javnoj površini.
DRUGI DAN – NIŠTA NIJE ISTINA
U utorak, 30. ožujka shvatila sam da nemam drugog rješenja osim obavijestiti veterinarskog inspektora Ljubomira Kolareka i policiju. To sam učinila. Odjednom, sve priče su se promijenile. Svi su pokušali uskladiti priče. Ivan Vrha tvrdio je da iz Dubrave nisu odvezli nijednog psa, da su se razbježali prilikom hvatanja, što je velika laž. U Veterinarskoj stanici Prelog sada više nitko nije davao izjave, osim direktora koji mi je dan prije u razgovoru rekao da priča o psima ima i drugu stranu medalje, a ne samo onu koju ja vidim očima ljubitelja životinja. Ali ja, upravo kao ljubitelj životinja kojoj je učinjena strašna nepravda i koja je bila spremna snositi posljedice što je moj pas bio na javnoj površini, tražim od nadležnih da mi pomognu saznati tu drugu stranu medalje…
Ne samo zbog mog psa, već zbog svih zlostavljanih i napuštenih životinja, da veterinarski inspektor i policija preispitaju taj slučaj jer smatram da se radi o teškom kršenju zakona i prava životinja, posebno zato što to nisu bili psi lutalice, već imaju vlasnike. Čak i za pse lutalice postoji vrijeme prije eutanazije i osoba koja o tome odlučuje.
Smatram da su trenutno eutanazirani na nehuman način i želim saznati gdje je završio moj pas i drugi psi koji su odvedeni, a nisu stigli u Prelog.
Molim da krivično odgovaraju osobe koje su donijele takve odluke o ubijanju ili one koje to vrše na nezakonit način jer to nije bezazlen čin u vremenu u kojem živimo. Spremna sam, u slučaju zataškavanja slučaja, sve proslijediti na najvišu razinu.
Da se s Veterinarskom inspekcijom provjere smještajni kapaciteti u Veterinarskoj stanici Prelog koja ima potpisane brojne ugovore s općinama, ali vjerojatno i neadekvatni smještajni kapacitet i način rada (kontejner s određenim brojem lešina pasa je u dvorištu, djelatnik je pokazao kćerki) i da se, ovim putem, jave svi oni koji su i mene zvali nakon događaja u mom mjestu, a svjedočili su o trenutnoj nezakonitoj eutanaziji u drugim mjestima.
Ovom pričom koja je poslana na stotinjak adresa u cijeloj Hrvatskoj, od raznih udruga do nadležnih ministarstava, ne mogu po drugi put spasiti život svom psu, ali možda mogu spasiti koju od životinja koje su „na redu“ da budu ubačene u „kombi smrti“.
Zinka Čituš Čižmešija