STEČAJ MTČ ČARAPARIJE: 240 radnika bez posla

U petak u podne, 20. siječnja, stojeći oči u oči s okupljenim, sada već bivšim radnicima MTČ Tvornice čarapa Čakovec, u hladnom pogonu u kojem je tek tinjala djelomična rasvjeta, stečajni upravitelj Želimir Uršulin objavio je – u skladu sa svojim ovlastima i obvezama – da im od 18. siječnja, za svih 240 radnika, teče jednomjesečni otkazni rok u kojem će se za njih obaviti sva potrebna procedura i pripremiti dokumentacija kako bi mogli, prema zakonu, ostvariti svoja (preostala) prava nakon otkaza.
Informacije koje iznosi stečajni upravitelj – naglašavajući na samom početku da su sva prava stare uprave i vlasnika suspendirana – nisu nimalo ohrabrujuće.
U BLOKADI 82 MILIJUNA
Da radnici MTČ Tvornice čarapa nisu primili plaću još od rujna prošle godine te da im je čak (skupa s putnim troškovima) isplaćivana i u robi, a da ustege s plaće za kredite nikad nisu našle put do banaka već je neko vrijeme poznato javnosti. Jednako tako, poznato je javnosti i da su radnici Čaraparije već dugo (od početka prosinca lani) na prisilnom godišnjem odmoru, a sada im je priopćeno da se povoljnom raspletu ne mogu nadati jer - rekao je stečajni upravitelj Ž. Uršulin:
- Tvornici čarapa blokiran je račun na 82 milijuna kuna, sva je imovina pod hipotekama ili nekim oblikom fiducije, a je li spomenut iznos precizan teško je reći jer je mnogo računa otvoreno u velikom broju banaka, pa sve to tek treba sistematizirati, a zatim i otvoriti račun za uplate dužnika Čaraparije. Ni poslovne knjige nisu 100% žurirane.
STRUJU I PLIN IMAMO, ALI
- Uspio sam dogovoriti uključenje plina i struje, da se mogu obaviti nužni poslovi u stečaju jer za 6. ožujka zakazano je ispitno ročište s vjerovnicima koji odlučuju o daljnjoj sudbini Tvornice.
Nama treba 1,4 milijuna kuna za plaće mjesečno, oko 200.000 kuna za režije te oko 400.000 kuna za materijal za proizvodnju. Tog novca nema da bi se proizvodnja mogla organizirati, premda ima zaliha za proizvodnju oko 150.000 pari čarapa, a čak je (danas baš) došao upit kupca iz Njemačke koji treba oko 60.000 pari čarapa. U otkaznom roku neke bi od vas mogli zvati na posao da se iskoristi takve prilike.
NEMA STRATEŠKOG
PARTNERA
- Otvoreno vam kažem, nisam čovjek s čarobnim štapićem, nemam adute u rukavu, a od najma Tvornice, davanja u zakup, strateškog partnera – nema ništa! To su prazne priče! Ugovor s navodnim strateškim partnerom u stvarnosti je običan lohn-posao! Čudo nemojte očekivati jer vidite: kapacitet tvornice je milijun pari čarapa mjesečno. Vi ste lani proizveli tri milijuna pari, znači - iskorišteno je samo 25% kapaciteta. Mi možemo raditi i u stečaju, ali ne s gubitkom! Ako nema unaprijed čvrstih pokazatelja da imamo dovoljno posla za plaće, materijal, energente, raditi nećemo! Moja osobna orijentacija je da pokušam naći rješenje za spas proizvodnje, pokušat ću uvjeriti vjerovnike na ispitnom ročištu da se isplati pokušati organizirati proizvodnju. Ne može se, ponavljam, očekivati čudo, ali imamo pravo pokušati!
Vidimo – postoji li netko s kapitalom, s voljom, jer tvornica ide na prodaju, ali to ne znači da ne bi mogla raditi dalje.
PO OTKAZ, PA DOMA
Nakon informacija koje je u dahu iznio stečajni upravitelj, otvoreno i tonom koji uvažava tešku situaciju ljudi pred kojima je stavljanje potpisa na listu uručenja otkaza ugovora o radu, ogorčeni radnici kroz tvorničku halu sa strojevima i materijalom po radnim pultovima kao zamrznutim u vremenu krenuli su prema službenicama koje su imale pripremljena rješenja.
Na pitanja stečajni upravitelj (osim nekoliko praktičnih – što je s bolovanjima, porodiljskim dopustima) nije odgovarao jer najvažnije – što će biti s onima koji su Čarapariju doveli u propast i po jedinstvenom uvjerenju svih zaposlenih besramno pokradeno pretvorili u svoju osobnu imovinu – nije ni mogao odgovoriti. Rekao je tek da je to stvar istrage Državnog odvjetništva, a da sam ima obvezu, dođe li do spoznaje u analizi poslovanja i dokumentacije Tvornice o počinjenju kakvog kaznenog djela, obavijestiti nadležne službe.
DOSTOJANSTVO U SUZAMA
Zapravo je sve skupa bilo nevjerojatno mirno, tiho. Mnogo je žena imalo suzama orošene oči, mnogi su majstori tiho škrgutali zubima, ali su se svi, baš svi trudili sačuvati i u toj teškoj situaciji elementarno ljudsko dostojanstvo, u inat onima koji tog dostojanstva nemaju, a upropastili su tvornicu za čije su se proizvodne linije otimali nekad Hugo Boss, Evers, Grödo, Hurvitz, Sockhouse...
TKO JE DOŠAO BOS?
Stjepan Zorc, električar, natukao je preko 30 godina staža baš u Čarapariji:
- Ovo je žalosno, to u prvom redu država nije smjela dopustiti. Ne događa se ovakva situacija samo nama. Znam, svi će pitati – tko je kriv? U prvom redu pohlepa onih koji su upravljali Tvornicom, a onda država koja im sve dopušta. Svi smo mi bili stalno za posel, nadali se da se radom može savladati svaki problem, ali... Šteta je cijelog MTČ-a, samo se treba sjetiti kakav je to nekad pojam bio. Ljudi su radili, smišljali inovacije, nagrađivalo se sve što je pridonosilo boljem poslovanju... Sad se gleda samo profit, ljudi više nikom nisu važni. Što je sad sa svima onima koji su tu obučavani, osposobljeni za najvišu kvalitetu rada... Nešto je otišlo u Calzedoniju, ponekad mislim da se smišljeno otpuštalo najbolje ljude iz proizvodnje. Zna se tko je pred deset godina došao u Čarapariju i kakav, a što sad ima... A mi smo radili produžene smjene, nedjeljama, praznicima... Za koga?!
Biserka Halabarec došla je u Čarapariju pred više od trideset godina i još maloljetna stala za stroj:
- Od rane mladosti sam tu, više od trideset godina. Pamtim vrijeme kad smo bili jako uspješna tvornica, ali zadnjih deset i više godina – nama se dizala norma, radili smo sve više, a plaće su bile sve manje. Vidite sad kakvo je stanje. Zamislite – mi čak nismo znali da nam se ne plaća poreze i doprinose na plaće! Čarape su nam davali umjesto novca za putne troškove?! Ti navodni vlasnici, Kričke i njihovi upravitelji i upraviteljice došli su bosi, a gledajte što sad imaju! Sve ih treba zatvoriti i sve im oduzeti!
Draženka Dovečer također je cijeli radni vijek, također duže od trideset godina, bila u Čarapariji:
- Sve sam u radnom vijeku radila u Čarapariji. Ljudi, mi smo pokradeni! Pa jeste li čuli kakva je blokada?! A mi smo godinama radili od jutra do sutra. I predzadnji smo dan (prije nego su nas najurili na prisilni kolektivni) radili produženo kako bismo završili pošiljku za stranog naručitelja! Radile smo sve do zadnje sekunde, savjesno i pošteno, tako i onda kad je trebalo povući prekovremeno, nedjeljom... Gdje je novac?! U vilama, u autima... Radili smo 100% za izvoz, a za plaće između 2.000 i 2.300 kuna, a dvije godine nam nisu plaćali ni doprinose?!
ZAR SE ČARAPE VIŠE NE NOSE?
Ana Kovačić sjeća se najboljih dana Čaraparije i zapravo u ime većine pokušava nešto svima dati do znanja:
- Nismo mi zaboravili kako je bilo za vrijeme Jurinca ili Mađarića, tamo između ‘80. i ‘90. godine. Imali smo najbolje plaće, viškove... Pa zar su u međuvremenu ljudi prestali nositi čarape? Sad se zatvara Čaraparija kad se jedva može zadovoljiti tržište?! Nama treba novi posel, to ljudi čekaju, ali nek svima bude jasno: ovu tvornicu ne damo dok se ne namire sva naša potraživanja i ispune sva naša prava. Dosta su nas krali, dosta su se i nakrali, tome jedanput mora doći kraj!
PRAVO NA POKUŠAJ
I tako u Čarapariji (samo za jednu su ljudi desetljećima u Međimurju znali) svome kraju ide još jedna tipično hrvatska pretvorbeno-privatizacijska gospodarski neobjašnjiva i vrlo tužna priča. Da će netko smisliti neki novi početak priče i planirati ljepši kraj - to bi prije bila bajka nego nešto s čime se može ozbiljno računati. Usprkos činjenici da MTČ Tvornica čarapa Čakovec ima još uvijek vrlo dobar (dijelom i nov) strojni park, dovoljno vrlo vještih industrijskih radnika, praktično dnevne upite naručitelja robe koja uvijek ide... No, kako je rekao stečajni upravitelj Ž. Uršulin – pravo na pokušaj da se obnovi proizvodnja ne treba osporavati. Drugo radnici s otkazima u rukama i ne traže. Ali što je to pokvareno toliko u mehanizmu hrvatskog gospodarstva, kako objasniti apsurd da u istom gradu, ili unutar malog Međimurja s jedne strane grada propada tvornica, s druge strane grada istovjetna po proizvodnji cvate? Na to, zapravo jednostavno, pitanje radnicima Čaraparije neće nitko doći odgovoriti.
Marijan Belčić