Stjepan Makovec Pišta - pjesnik i glazbenik iz Grabrovnika

Pjesnik i glazbenik ‘štrigovske fare’

Ime Stjepana Makovca Pište iz Grabrovnika poznato je svakom tko se u međimursku pjesmu i skladbu upušta predano i s ljubavlju. Nedavno je štrigovski dom kulture bio poprište izvedbe njegovih pjesama i skladbi, a on sam oglasio se svirkom na kontrabasu i gitari. Tim je koncertom KUD Sveti Jeronim iz Štrigove želio zahvaliti Pišti na tome što svojim radom obogaćuje njihov društveni i umjetnički život.
U razgovoru sa Stjepanom Makovcem saznajemo da KUD kojem je danas član svoje temelje ima u prethodnom okupljanju žena koje su uglavnom radile rukotvorine, a potom se rodila ideja o širem društvu. Iduće će godine biti dvadeset godina od osnutka KUD-a. Na pitanje kako je ušao u kulturno-umjetnički život Štrigove, Pišta nam odgovara:
- Glumom. Pozvao me Vladimir Mesarić kad je pripremao svoju satiru Smrt predsjednika mjesne zajednice, nudeći mi ulogu u tom komadu.
Ne mogu vam reći koliko sam bio iznenađen. Nisam sebe nikada ni zamišljao na daskama, a kamoli da bih im se posvetio. Ali, prihvatio sam ponudu iz radoznalosti i razonode. Bilo je to 1996. godine. Igrali smo u Štrigovi na fašničku nedjelju i potom smo svake godine nastavili raditi u tom sastavu.
Pjevali ste i u zboru, a danas Vas se može čuti u rijetkim prilikama.
- Kad je zbor osnovan, odmah sam se priključio i pjevao sam dok sam mogao. Imam kronične probleme s grlom, gotovo da ne bih smio ni govoriti i zato više ne pjevam. S tim se živi, prilagodite se, ali pjevam u posebnim prilikama.
Jedan ste od osnivača folklorne skupine u Štrigovi.
- Kako sam se sve više “uvlačio” u pore kulturno-umjetničkog života ovdje, tako sam uvidio da nemamo folklor, a itekako imamo što plesati.
Da, osnovao sam skupinu, istodobno počeo pisati pjesme i puno više svirati. Naime, kao mlad sam svirao violinu, truba mi je bila dugo vremena glavni instrument, sviram i kontrabas, gitaru. Uglavnom, svaki od tih instrumenata dođe na red i danas.
Zavičaj u notama
Što Vas je ponukalo na pisanje pjesama vezanih upravo i gotovo isključivo uz Štrigovu?
- Jedino što smo imali lokalno bila je pjesma Iz štrigovskih bregov popevka se čuje. To je bio ključni razlog da pišem zavičajne pjesme. Prva moja pjesma bila je Štrigovska fara najlepši si kraj. Tako je počelo. Sve više se odmotavalo, pisao sam, pisao i danas imam preko stotinu pjesama, od kojih je sedamdeset uglazbljenih. Objavljene su mi dvije knjižice uglazbljenih pjesama, dvije notne knjižice i treća je u obradi. Kad imam određen broj komponiranih stvari, onda to i objavim.
Kako pišete?
- Ne pišem ciljano, niti tako da sjednem, pa smišljam stihove. Pišem u glavi dok kosim travu i podrezujem jabuke. Napišem neku crticu na papiru. Sad sve češće nosim papire sa sobom da zapišem što mi dođe jer sam u dobi kad pamtim puno kraće nego nekada (osmijeh).
Kako onda uglazbljujete napisano?
- Radim obje stvari praktično istovremeno. U glavi mi se i tekst i melodija vrte istodobno. Prakticiram raditi sve u jednom, krenem od refrena prema prvom dijelu i tako. No, uglazbljujem i drugima pjesme, ponekad netko naruči da napišem glazbu za neku pjesmu.
Kako provodite dan?
- Uglavnom u društvu supruge Katarine, ali i među sumještanima. Nas dvoje jako se volimo kartati i volimo kad nam dođe društvo. Sad imamo novu kartašku igru koja je za devet ljudi, pa moramo podučiti prijatelje da nas za stolom bude što više. Imam vrt i okućnicu kojom se bavim, ali nisam od onih ljudi koji stalno traže što će raditi jer su nemirni. Ne. Radim koliko je nužno.
Aleksandra Ličanin