Stjepan Posedi i Josip Korent - proizvođači kupinovog vina
Kupinovo vino, zavodljivog okusa, izvanredne arome, osvježavajuće i poticajno i za više od same cirkulacije krvi počelo se, sramežljivo pojavljivati u ponudi ugostiteljskih lokala, a neizostavni je izložak u ponudi različitih sajmova i manifestacija s kojih proizvođači odlaze doma bez kapi vina koje su ponijeli na štand.
Kupica kupinovog vina lijep je prizor i za oko, no oni koji su svoju egzistenciju vezali uz proizvodnju tog vina ili se time bave kao dopunskom djelatnošću kažu da do kupice kupinovog vina u ruci treba doći preko (velikog) kupa dokumentacije.
VELIKI I MALI?
Čak i u kategoriji malih proizvođača vina, koje Zakon o vinima prepoznaje kao one koji proizvode godišnje do 1.000 hektolitara. Time se obuhvaća sve koji imaju od litre pa do 100.000 litara i ako se već tu pitamo što su onda veliki proizvođači, trebamo se pitati i kako razlikovati – po obvezama, administraciji, materijalno tehničkim uvjetima – obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja se s kupinjacima vrte do jednog hektara površine, a na tržište ne izlaze s više od tri do pet tisuća litara vina godišnje, od onih koji stvarno imaju i dvadeset puta više. Recimo 99.999 litara?
Zakonski, nema razlike. Fiksne troškove legalne, uredno prijavljene i kontrolirane proizvodnje zapravo i jedni i drugi imaju iste, bolje rečeno: zadovoljavanje materijalno tehničkih uvjeta, obveze i procedura pribavljanja dokumentacije su takve da za razinu OPG-a predstavljaju ozbiljan problem.
TRPIM NEIZBJEŽNO
Josip Korent iz Pribislavca, vlasnik OPG Korent koje se bavi isključivo uzgojem kupine za konzumiranje i proizvodnju vina kaže da nema drugog rješenja nego stoički podnijeti i ispuniti sve zahtjeve koje zakonodavni okvir postavlja:
- Do prije tri godine smo s kupinovim vinom čak bili pod udarom trošarina! Zahvaćao nas je obračun trošarine od 60 kuna po litri apsolutnog alkohola u vinu, no sad je trošarina na kupinovo vino nula kuna, ali to ne zači da mi nemamo nikavih obveza. Naprotiv, uredna proizvodnja podrazumijeva registrator dokumentacije i tehničke preduvjete da bi se dobilo pravo na legalnu proizvodnju i plasman vina.
Ako krenemo po abecedi – onda prvo imamo kupinjak uredno registriran u ARKOD-u. Do 30. siječnja tekuće godine mora se prijaviti lanjski urod, te koliko je kupine otišlo kao konzum, a koliko je korišteno u proizvodnji vina, na kraju i zalihu ako postoji iz ranijih godina. Da bi se izašlo s vinom na tržište trebamo prvo uzorak dati na analizu u Institut za voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo, s rezultatom analize koja je temelj deklaracije ide se na carinu po rješenje o stavljanju u promet, a iz spomenute analize carina koristi podatak o postotnom volumenu alkohola u vinu. Nakon toga naručuju se (i plaćaju, razumljivo) markice.
Tu priča nije gotova, jer se na OPG-u mora imati carinsko, odnosno trošarinsko skladište. Taj prostor mora zadovoljavati određene materijalno tehničke uvjete koje provjeravaju carinici uvidom na licu mjesta, a sve skupa je jedna velika administrativna gnjavaža koju je nemoguće izbjeći. I onda se može u prodaju, na sajmove...
OD CARINE DO CARINE
- Kao i u mnogim drugim stvarima, nije u svim regijama Hrvatske gustoća sita za nastup na tržištu ista. Primjerice: za prodaju vina na štandu na nekom sajmu, etno-manifestaciji, izložbi mora se podnijeti prijava teritorijalno nadležnoj carinarnici. Od te se carinarnice dobije rješenje, a bez tog rješenja prodaja je neovlaštena i kažnjiva visokom kaznom.
Međutim, na području koje pokrivaju nama bliske carinarnice u Bjeloivaru, Koprivnici, Varaždinu, Čakovcu stvari su uhodane, uredne, pod kontrolom.
Već u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru – kao da smo zašli na teritorij druge države! Nitko niti da obiđe štand, a sedamdeset posto izlagača (i prodavatelja, dakle moje konkurencije) niti ne zna za papire o kojima ja govorim, a kamo li da ih ima!? Samo se kod nas kontrolira, a nisam ja protiv toga, kontrola mora čuvati red na tržištu, ali kad se nađete u situaciji kao što sam ja bio na Bundeku u Zagrebu... Došlo nas je 45 s kupinovim vinima, a samo smo petorica imali uredne deklaracije i sve što treba za legalnu prodaju vina. Stiha sam to rekao organizatoru, a komentar je bio: ako tražimo deklaracije i uredne papire, onda nemamo izložbu!
SIVOJ ZONI NE TREBAJU MEDALJE
- I što sad meni vrijede dvije srebrne medalje, dvije zlatne za vina na nacionlanoj razini, prvo mjesto na izložbi u Zagrebu, naj-vino na izložbi proizvoda hrvatskog sela...
Moram imati deklaraciju, jer to je i garancija kupcu što kupuje, na štandu je uvijek – izvolite probajte, pa što je probao to je i kupio. Vidio sam one koji trže jedno na klupi, a ispod klupe se vadi boce s eksperimentalnom mješavinom grožđa i kupine koju tek doma kupac vidi...
Da bi zadovoljio sve zakonske uvjete – morao sam podnijeti velike obveze, a što su morali oni koji se pojavljuju bez ičega meni kao konkurencija!? Samo oprema jedne butelje, dok je još doma, neutovarena, dođe više od jednog eura, a od utrška na sjamovima otpada barem 40 % na troškove. Što na više dana boravka negdje na sajmu za noćenje i prehranu, što transport, plaćanja pijacovine...
Dobro, sve to još uspijevam pregrmjeti, makar, lani je godina bila loša. Pomrzle su kupine, samo je 2.500 litara vina bilo (išlo je i nešto konzumne), a optimalna je proizvodnja uz berbu konzumne kupine do 4.000 litara. Ali rijetkih godina, a obveze, jednake, rigorozne, imamo svake godine...
NI DOPUNSKA BEZ OBVEZA
Stjepan Posedi sa sinom Robertom proizvodnju kupinovog vina ima u Krištanovcu kao dopunsku obiteljsku djelatnost, za vino su se već nakupili medalja i priznanja po sjamovima i izložbama. Ni u dopunskoj djelatnosti se ne može bilo što od administrativnih obveza – jednakih kao za velike ili specijalizirane tvrtke - izbjeći, štoviše, uložilo se puno kaže Stjepan:
- U tu smo proizvodnju uložili tridesetak tisuća eura. Što obiteljske ušteđevine, što kredita... Jer tako su se poklopile okolnosti, imali smo nešto zemlje, a znate kako se u Međimurju razmišlja – da bi se zaslužilo, treba delati... Jedva smo se riješili trošarina na kupinovo vino, prosječna je bila negdje oko šest kuna po litri, a stupanjem na snagu novog pravilnika o trošarinama od 1. siječnja prošle godine – koji zahvaća zapravo prvi put u punom opsegu ono što se ove godine plasira iz lanjskog roda – ipak imamo velikih obveza. Mislim prevelikih, prekompliciranih za male proizvođače kojima – kad sve skupa iskalkuliraju i zbroje – dolazi misao da je najbolje odustati od proizvodnje. A ja mislim da je odustajanje od bilo kakve proizvodnje grijeh, posebno u vremenima kad je svaka druga rečenica - o krizi...
POTICANJE ULASKA U SIVU ZONU?
- Zahvaljujući početnom ulaganju mi imamo sve porihtano kako treba, od kupnjaka do prostora za preradu kupine, plasirali smo (kad nije pomrzla kupina kao lani) i konzumnu kupinu... S nametanjem velikih administartivnih obveza malim proizvođačima, posebno u specifičnim proizvodnjama, u butik proizvodnji i ponudi, bojim se da se opet mnoge gura u sivu zonu.
U rad i proizvodnju na crno, u prodaju rinfuze od koje onda nakupci i prekupci imaju više koristi, kupci štete... A što je onda s eventualnim razvojem, unaprijeđivanjem temeljne proizvodnje vina prema, primjerice, suvenir pakovanjima sa zavičajnim prepoznatljivim dizajnom i podrazumijeva se, kvalitetom? S usputnom proizvodnjom recimo pekmeza, nadjeva za kolače, možda neke druge desertne delikatese? I što ako nas opet zahvati trošarina? Opet će se jedna relativno nova proizvodnja, s dobrom perspektivom, ugasiti jer nismo u stanju na zakonodavnoj razini racionalno promisliti i s mjerom i razumom nešto regulirati. Situacija je uglavnom takva da čovjeku ne prostaje često ništa drugo nego: spiti si jednu kupicu kupinovog - na srce!
Marijan Belčić
Izvor: 2930
Ostalo iz kategorije "Arhiva"
09.11.2015
Cvrčak i mrav iz druge basne
08.11.2015