Stjepan Zvornik: Uspomene s egipatskog pijeska

Preložaninu Stjepanu Zvorniku 1958. bilo je 20 godina kad je služio vojni rok u Rijeci. Bio je instruktor vožnje, po činu razvodnik, kad mu je pretpostavljeni, kao primjerenom i staloženom vojniku, predložio sudjelovanje u mirovnoj misiji u Egiptu (na Sinaju).
- Nisam dugo razmišljao. Pristao sam. Jedino nisam imao hrabrosti reći majci kamo idem te sam samo kratko i neodređeno rekao da se neko vrijeme nećemo vidjeti ni čuti. Postojao je i razlog zašto sam tako razmišljao. Godine 1953., kad sam još bio dijete, moju je obitelj zadesila tragedija. Otac Đuro i najstariji brat Ivo, kojem je tada bilo 18 godina, stradali su u tragediji na Dravi u kojoj se utopilo 14 Preložana. Oca su našli 7 tjedana poslije tragedije, u Dravi kod Oporovca, dok bratovo tijelo nije pronađeno nikada. Majka, kojoj su tada bile 42 godine, ostala je sa sedmero djece koje je trebalo prehraniti. Zato sam i napustio ekonomsku školu i završio za automehaničara, kako bih što prije mogao pomoći obitelji. Nakon odluke da odem na Sinaj, prvo sam prebačen u Zagreb, na Črnomerec, gdje smo, osim pripreme i cijepljenja, prošli i mjesec dana obuke vožnje u gradskim uvjetima, kako bismo se mogli snaći u Kairu koji je tada imao 14 milijuna stanovnika. Potom su nas vratili u Rijeku, ukrcali na brod i krenuli smo put Egipta. Tek kad smo prošli Otranska vrata, shvatio sam što je debelo more... bez kraja i bez naznake obale na vidiku... Plovili smo danima, a onda se pred nama ukazala egipatska luka Port Said. Brod kojim smo doplovili bio je tolik da nije mogao pristati uz obalu, već su nam postavili ponton preko kojeg smo se iskrcali - prisjeća se Stjepan Zvornik (72).
U Egiptu ih je dočekao vreli pijesak pustinje. Iznad 45 Celzijevih stupnjeva danju, a ispod nule noću. Teške odore zamijenili su laganijim, američkim, ali ni to nije puno pomagalo u teškim klimatskim uvjetima. Spavali su u šatorima, ali ne klimatiziranim kao što su današnji. Spavali su otvorenih očiju i napetog sluha:
- Svaki je dan nosio opasnost. U to je doba još uvijek bilo sporadičnih sukoba između izraelskih i egipatskih gerilaca, a i leševi su se još nalazili po pustinjskom pijesku. Noću bi se kontrolnim točkama prikradali gerilci, nismo znali čiji, i podmuklo nam postavljali mine. To je bilo jedno od najgorih iskustava koje sam prolazio i zbog kojih i danas imam psihičke posljedice. Mina je bilo posvuda u pijesku. Na žalost, vidio sam i najgore posljedice koje ostavljaju: pred očima mi je stradao naj-bolji prijatelj kojeg je mina raznijela u komade. Skupljali smo dijelove tijela u šatorsko krilo i o tome nismo smjeli govoriti. Kamion u kojem je bio moj prijatelj kretao se ispred našeg vozila i naletio na minu. Posljedice su bile grozne, a i danas su mi pred očima žive slike stradavanja. Htjeli smo otići na Sinajsku goru, međutim, ni to nije bilo moguće zbog mina. Ništa manje nisu bili opasni ni škorpioni. Iako smo imali protuotrov u opremi, znali smo da je bolje da ne iskusimo ubod. Zato smo noću oko šatora kopali kanaliće u kojima bismo ujutro nalazili puno škorpiona. Zalili bismo ih benzinom i zapalili - priča Stjepan koji je bio vozač sa svakodnevnim zaduženjima zbog kojih se kretao pusti-njom od jedne kontrolne točke do druge. Na tim pustinjskim putevima susretao je i domaće stanovnike:
TEBI, MAJKO, MISLI LETE
- Osim egipatskih vojnika koji su patrolirali na devama, redovito smo susretali beduine. I onda su bili sirotinja. Bilo mi je žao gledati njihovu gladnu i žednu djecu te sam im davao sve što mi je bilo pri ruci - od vode do konzervi s hranom. Privikavanje je bilo teško i s vremenom me počela mučiti nostalgija. Putem radijske emisije poslao sam pozdrave majci u Prelog uz pjesmu Tebi, majko, misli lete. Čula je i tako saznala gdje sam - priča naš sugovornik.
Na ovoj točki uspinjanja emocije su Stjepana zagušile. Na trenutak je stao zagledan u vlastitu dušu. Prisjetio se kako je eterom poslao pozdrav u dalek rodni kraj u trenucima u kojima je bio svjestan da ga možda više nikada neće vidjeti. Smrt mu je stalno bila iznad glave, izmahnuta poput noža.
MUDROST
Nakon četiri mjeseca provedena u pustinji, vojnici su dobivali dopust od 14 dana koji su provodili u Kairu, u hotelu. Tu su vrebale opasnosti druge vrste, ali im je Stjepan bio dorastao iako mu je bilo tek 20:
- Hotel u europskom dijelu Kaira bio je luksuzan i udoban. Dovozili su nam i prostitutke, međutim, nisam se upuštao u to zbog odgoja i opreza. Kasnije se ispostavilo da sam i te kako bio u pravu jer je nekolicina mojih kolega završila u bolnici zbog spolnih bolesti. Ja sam se odlučio za razgled kulturno-povijesnih spomenika Egipta. Bio sam u njihovom nacionalnom muzeju, vidio mumije, posjetio sam Dolinu kraljeva i vidio Keopsovu piramidu, Tutankamonovu grobnicu i niz drugih građevina u samom Kairu. I danas me fascinira to što sam tada vidio i da sam imao financijskih mogućnosti, rado bih ponovo posjetio ta mjesta kao turist - priča Stjepan Zvornik.
GRKINJO, ZNAJ,
SVEMU JE KRAJ
U mirovnoj misiji Stjepan se sporazumijevao kombinacijom niza jezika - od engleskih i njemačkih izraza do arapskih riječi. No, “naučio” je ponešto i - grčkog:
- Na odmoru u Kairu susreo sam jednu lijepu Grkinju. Bila je kćerka diplomata i lijepo smo se družili. Sredila mi je i dobitak na jednoj nagradnoj igri! - vragolasto dodaje naš sugovornik.
OBOŽAVANJE SVIJETA
Elisa helikoptera Ujedinjenih naroda podigla je, jednog dana, pijesak Sinaja te su u letjelicu ukrcani isključivo vojnici iz tadašnje Jugoslavije:
- Isprva nismo znali što se događa, a onda su nas obavijestili da nas prebacuju u Kairo jer - dolazi Tito! Na ulicama je bilo more Arapa koji su klicali Titu i Jugoslaviji, a kabriolet se odjednom zaustavio i Tito je izašao iz njega te se rukovao sa svima nama. Potom je s Naserom zašao i među arapski narod te ih pozdravljao. Svi mi iz tadašnje Jugoslavije koji smo se tamo zatekli svjedočili smo koliko je ta zemlja značila u svijetu tog doba. Kasnije sam dobio i dodatnu potvrdu obožavanja Egipćana koji su jedino Jugoslavenima dopuštali da njihove džamije razgledavaju obuveni. Dali su nam samo nazuvke koje smo navlačili preko obuće i mogli smo mirno ući i razgledati džamiju - priča Stjepan.
SUVENIRI
Stjepan Zvornik nakon 6 mjeseci provedenih u misiji UN-a napustio je Egipat i do kraja, bez dana skraćenja, odradio vojni rok. Po povratku u rodni Prelog, svakog člana obitelji darovao je poklonom iz dalekog svijeta:
- Osim poklona koje sam donio majci, braći i sestrama, suvenirima su se smatrala i moja odličja te amblemi koje sam nosio na odori. Ni danas ne znam gdje mi je beretka, a gdje sve one silne fotografije koje sam donio iz Egipta. Uspio sam sačuvati tek nekoliko fotografija da pokažem unucima (Ivani i Heleni Habuš i Lovri Zvorniku, op. nov.). Nekada se govorilo da smo mi koji smo bili na Sinaju imali razne povlastice. To nije istina. Osim plaće, nisam imao ni dana skraćenja vojnog roka niti sam kasnije uživao bilo kakve povlastice - dodaje Stjepan.
U rodnom Prelogu Stjepan se oženio Verom s kojom ima kćerke Mirjanu i Nevenku te sina Stjepana. Bio je aktivan i u društveno-političkom životu Preloga - kao sindikalist - jer se jedino u toj domeni društvenog angažmana mogao naći:
- Nakon nekog vremena, nisam više ni mogao drugačije jer su me stalno birali. Kao sindikalist sam imao mogućnost kakvog - takvog otpora nepravdi koja me i danas muči. Vidim je na svakom koraku u ovom društvu. Vidim je u svom Prelogu, kao i kad upalim televizor. I to me muči.
I supruga Vera godinama je s poštovanjem slušala priče iz Egipta. Danas joj je drago što su za te uspomene zainteresirani unuci jer to što je prošao njihov Štef... nije prošao baš svatko.
Duša Stjepana Zvornika dubok je zdenac, ali svaka kap koju izvuče iz te dubine i daruje je sugovorniku bistra je i okrepljujuća.
Željka Drljić