Svakodnevnica iskusnih djelatnika Čakomove pogrebne službe

U trenu u kojem se ugasi život i za sobom ostavi otvoren ponor bola, prvi koji pružaju ruku iz urlika tišine ljudi su iz pogrebnih poduzeća. O zahtjevnoj profesionalnoj svakodnevici, o obrambenim mehanizmima, empatiji i kontroli osjećaja za Međimurje govore najiskusniji djelatnici pogrebne službe čakovečkog Gradskog komunalnog poduzeća Čakom: Mladen Antončić (52) iz Mihovljana, poslovođa groblja, te interventni vozači Krunoslav Sabolek (40) iz Čakovca i Josip Dokleja (45) iz Pribislavca.

Mihovljančanin Mladen Antončić nije birao profesiju - ona je izabrala njega. U ovu je službu došao prije 30 godina, a zadnjih 25 godina na mjestu je poslovođe.

- Učio sam uz rad. Nikada nisam imao odbojnost prema ovom poslu, čak ni na samom početku, kad sam u znatno težim uvjetima nego danas, bez pomoći mehanizacije, vršio iskope. U prve dvije godine rada iskopao sam 100-tinjak grobova, a tada, prije 30-ak godina, godišnje smo na čakovečkom groblju imali po 180 pogreba. Danas ih je 300-tinjak. Ako me pitate što je najteže u ovom poslu - to su ekstremni vremenski uvjeti u kojima treba svladati 40 centimetara smrznute zemlje. Sve drugo su izazovi na kojima se čovjek gradi i iskušava svoje vlastite granice sa stalnom željom da svoj posao odradi što bolje. U poslu kojim se mi bavimo gruba, velika pogreška ne smije se dogoditi - dogodi li se - na naslovnici smo novina! Zato sa svakom strankom nakon pogreba porazgovaramo i koliko god nam je drago čuti pohvale, toliko nam je važno čuti i zamjerke. Da ih ispravimo. Koliko je snage potrebno za ovaj posao dokazuje činjenica da je 15-ak ljudi, koliko ja pamtim, odustalo od ove profesije i dalo otkaze jer nisu mogli izdržati. Nije čovjek od kamena... i nas smrt boli i ne radimo ovaj posao bez srca, kaže Mladen Antončić, pojasnivši nam ukratko i unutarnju organizaciju kojom caruje - racionalizacija.

Uz tehničkog rukovoditelja Ivicu Perhoča i voditeljicu groblja Danijelu Jambrović, u pogrebnoj službi radi još 11 djelatnika koji se međusobno izmjenjuju u nizu poslova unutar ove domene: od iskopa, organizacije pogrebnih ceremonija, održavanja groblja (u Čakovcu, Ivanovcu i Šandorovcu), pripadajućih parkirališta, koordinacije itd. Dvojica interventnih vozača izmjenjuju se u tjednim dežurstvima po 24 sata dnevno. Ne ulaze samo u bolnice i kuće radi prijevoza tijela pokojnika, već odlaze i na mjesta nasilnih smrti - cestovnih i željezničkih nesreća, ubojstava i sl., gdje se sučeljavaju s najstrašnijim licima smrti.

ŽABA JE KREKETALA!

Interventni vozač Krunoslav Sabolek u Čakomu radi 16 godina:
- Došavši na ovaj posao, shvatio sam ga kao i svaki drugi. No, bitno je drugačiji od mnogih. Stabilnost je osnovna osobina koju čovjek mora imati i koju mora zadržati. Specifičnost koleginog i mog posla su 24-satna dežurstva tijekom tjedan dana. Našim obiteljima trebalo je vremena da se naviknu da u tjednu dežurstva ne možemo planirati nikakva izbivanja iz kuće jer poziv može stići u svako doba dana ili noći. Puno mi osjećamo, ali ne smijemo pokazati ništa osim tihog, dostojanstvenog suosjećanja s obitelji pokojnika. Najteže je kad odu djeca... i mladi ljudi. I intervencije po policijskim pozivima znaju biti iznimno mučne, no, iskustvo nam pomaže da ostanemo pribrani i na usluzi onima koje moramo provesti procedurom koja slijedi. Izazov u ovom poslu je prilagođavanje strankama: u tom dijelu čovjek mora dobro procijeniti osobu s kojom je u kontaktu. Katkad su stranke zahtjevne i gotovo je nemoguće udovoljiti im, međutim, ni tada ne odustajemo i pokušavamo uvijek izaći ususret, kaže Krunoslav Sabolek.

Među najbizarnijim zamjerkama u karijeri, pamti prigovor stranke da je na pogrebu “žaba kreketala”. (?!)

ZA NAS NEMA JAVNIH POHVALA

- Toplo nam je oko srca kad nam ljudi stisnu ruku i kažu da su zadovoljni i zahvalni za dostojanstven ispraćaj njihovog pokojnika. No, nas nikada ne hvale javno. Većina ljudi želi nas što prije zaboraviti jer podsjećamo na smrt njima bliske osobe. U novinama ćete naći zahvale doktorima, svećenicima, ali nikad pogrebnim radnicima. U slučaju da pogriješimo, razapet će nas u svim medijima. Kad se bilo gdje dogodi nekakva afera vezana uz pogrebne radnike, ljudi su skloni reći: “Svi su oni isti.” To pokušavamo promijeniti. Letvicu smo postavili visoko i znam da odskačemo kvalitetom usluga u našoj sredini, ali i znatno šire. Po pokojnika ne odlazimo u radnim odijelima, kao da smo upravo čistili, već u svečanim odorama, s kravatama. Mi smo slika u koju na pogrebu ili prvom susretu s našim poduzećem ljudi zure. Odore koje nosimo utiskuju prvi, a time i najvažniji dojam. Ponekad se dogodi da se dnevno u svečane odore presvlačimo i po pet puta. Naša je prednost što smo dobar i uhodan tim. Zavolio sam svoj posao i zato mi je najteže kad se nađem pred nerješivim problemom... kad ne mogu potpuno udovoljiti željama stranke, kaže Josip Dokleja, inverventni vozač s 11-godišnjim iskustvom. Dodaje kako je šala na vlastiti račun najbolji obrambeni mehanizam.

- Mi, interventni vozači, složili smo se da bi bilo najbolje - kad dođe naše vrijeme, da se kremiramo te da se naš pepeo raspe autocestom, šali se Joža Dokleja.
Groblja ovim ljudima uvijek zapinju za oko: i kad privatno odu na putovanje, pogledaju groblja u drugim sredinama. Raduje ih kad vide da čakovečkom nisu do koljena:

- Nedavno su se na jednom pogrebu u Čakovcu okupili ljudi iz Dalmacije. Nakon sprovoda su, gotovo do mraka, šetali čakovečkim grobljem i divili se. Takve situacije ispunjavaju me i daju mi snage, dodaje Mladen Antončić.

Iskusan poslovođa Mladen spomenuo nam je i situaciju u kojoj mu se srce stegnulo od bola i nije mogao pročitati oproštajni govor.

- Bilo je to kad smo pokapali našeg kolegu... čovjeka od kojeg sam puno naučio i čijoj sam se snazi divio. Kad sam trebao održati oproštajni govor, bol mi je oduzela glas, kaže Mladen Antončić.

OPREZ S VRIJEDNIM PREDMETIMA

Djelatnici Čakoma kažu da u starim grobovima koje otvaraju zbog novog ukopa ne pronalaze vrijedne predmete:

- Teško je u zemlji uopće uočiti manje predmete i ono s čime sam se susretao bio je kakav križek, ostatak krunice, eventualno. Kad naiđemo na bilo kakav predmet u zemlji, tamo ga i ostavljamo, no, to se rijetko viđa jer pri novom iskopu katkad se dolazi do lijesa, pojašnjava Mladen Antončić. U slučaju da na tijelu pokojnika primijete dragocjenosti, poput, nakita, na primjer, procedura je jasna:

- Nakit odmah predajemo obitelji, a pokojnik se s dragocjenostima pokapa isključivo na inzistiranje obitelji. No, u našem kraju to je rijetkost. Nakit i slične predmete najbliži najčešće zadržavaju za uspomenu, dodaje K. Sabolek.

30 OTKAZA ZBOG ALKOHOLA!

Voditeljica groblja Danijela Jambrović kaže da rade posao na koji se ne može otupjeti. Iako je od 1998. na ovom radnom mjestu, osjećaje ne može isključiti.

- Živimo u maloj sredini i mnogi pokojnici i njihove obitelji nama nisu potpuni stranci. U ovu kancelariju nitko ne ulazi nasmijan. Ponekad mi stranke u našem salonu znaju reći: “Lijep je ovaj lijes. Sviđa li se i vama?” Uvijek im odgovorim: “Ne sviđa mi se nijedan jer znam čemu služi.” Usprkos iskustvu, postoje trenuci u kojima me bol svlada, a i identifikaciju je nemoguće uvijek izbjeći. U takvim mi je situacijama važno da moja stranka ne primijeti bol koja me preplavljuje. Ostajem pribrana, a ako je potrebno, uskače netko drugi iz našeg iskusnog tima, kaže Danijela, dodavši da stalno gledanje u lice patnje oslabljuje čovjeka. A kad srcem radiš, srcem se usluga i plaća. Zato je iskrena hvala i stisak ruke zadovoljne stranke glavni motiv koji ove ljude vodi u nove cikluse snage.

Nakon povratka u Čakom s političke funkcije, tehnički rukovoditelj je Ivica Perhoč, nekad direktor ovog poduzeća. S današnjom direktoricom Čakoma Snježanom Tkalčec Avirović i svojim timom, nastavlja dugogodišnji proces građenja digniteta ove struke:

- Nekad je među ljudima vladala percepcija: “Ak si za nikaj, buš grobar.” To smo uspjeli promijeniti. Dugotrajan je to bio i mukotrpan proces, no, nismo odustajali. U proteklom razdoblju morali smo podijeliti 30-ak otkaza zbog alkoholiziranja na radnom mjestu. Svim je tim ljudima bilo dano nekoliko šansi. Bilo je situacija u prošlosti koje su me zgrozile: nisam znao hoće li se u grobnu jamu prvo survati lijes ili pogrebni radnik. No, ova postava ljudi dokaz je da je riječ o poslu koji ne može obavljati svatko, naprotiv - samo oni koji u sebi imaju dovoljno ljudskosti, odgovornosti i stabilnosti, svjedoči I. Perhoč.

LAMPAŠI ZA ŽIVE!

- Prepoznajem dva trenda koji me žaloste i na koje, zasad, nemamo utjecaja: u našem mentalitetu prisutno je pretjerivanje s monumentalnošću grobnih spomenika, zbog čega se, s druge strane, nečiji skroman život i siromaštvo vide i nakon smrti. Drugi trend su lampaši: godišnje moramo zbrinuti oko 31 tone te vrste otpada. Nad hrpom lampaša, nakon Svih svetih, treba se svatko zamisliti: koliko je novca pretvoreno u smeće?! Zato ću javno reći: ne pale se lampaši mrtvima, već zbog živih! Počast se pokojniku može iskazati i jednim cvijetom, naglašava I. Perhoč.

Smrt je izmahnuta nad nama prijeteći nepoznanicom. Bojimo je se, podilazimo joj kao premoćnom neprijatelju... a kad stigne do našeg praga - saveznici u nošenju s bolom su nam živi koji smrti umiju dati dostojanstven oblik. Jedini su most između kaosa patnje i težnje za ispraćajem najdražih u neki drugi svemir, vjerujemo bolji od ovog u kojem ostadosmo čekajući...

Živi i mrtvi Čakovec

Na čakovečkom groblju trenutno se nalazi 5.897 grobnih mjesta, u Šandorovcu 690, a u Ivanovcu 689.

Na mihovljanskom bregu počiva oko 17.000 pokojnika, što znači da je mrtvi Čakovec brojkom nadmašio živi!

Tijekom prošle godine, u Čakomu su obavili 310 pogreba, od čega je bilo samo 9 kremiranja.