Svećenik Dragutin Goričanec: Moguće je da me svodnici ubiju

Mnogi su putem medija čuli za svećenika Dragutina Goričanca koji je početkom godine primio nagradu Ponos Hrvatske za predan rad s ljudima s društvene margine - prostitutkama, beskućnicima, ovisnicima, ali i osobama s invalidnošću. Dragutin Goričanec je Međimurac - rodom je iz Jalšovca, a trenutno službu obavlja (i) u Savskom Nartu, u Općini Rugvica, nedaleko Zagreba, gdje smo ga posjetili.
Živi u zajednici s volonterima te ljudima kojima pomaže, u adaptiranim kontejnerima okruženim s četiri autobusa jedinstvena u ovom dijelu Europe. Ujedinjuju ih vjera i Udruga Job kojoj je vlč. Goričanec bio jedan od osnivača. Autobusima ove udruge vlč. Goričanec osobno i uz pomoć drugih vozača prevozi osobe s invaliditetom i druge ljude na hodočašća diljem Europe te po hrvatskim destinacijama. Nedavno se vratio s hodočašća u Lourdes. Uz ovaj posao, pomaže kolegama u dvjema zagrebačkim župama.
Htio sam se baciti u Muru
Rođen je u Jalšovcu 1962. godine, a djetinjstvo je obilježio događaj koji, uz katolički odgoj, smatra sudbonosnim:
- Moja majka je bila zdravopobožna, posebno je častila Srce Isusovo i Srce Marijino, kako bi izdržala sve terete života jer je sama brinula za troje djece. Otac nije davao ni pet para za nas te nas se odrekao, a ja sam tijekom djetinjstva gledao kako majka od dobroga Boga crpi snagu. Kad mi je bilo 8 godina, maminom sam ujaku ukrao novčanik, a novcem sam čašćavao vršnjake u trgovini. Bio sam brzo otkriven, kažnjen batinama, ali najteže mi je palo odbacivanje. U školi se više nisu htjeli družiti sa mnom, na ulici su me izbjegavali, u kući više nije bilo prijateljske atmosfere te sam zašao u duboku krizu. Pomišljao sam da ću otići od kuće, skitati se, krasti i varati, pa ću imati neke koristi od toga. Da nisam bio vjerski odgajan, vi biste danas, u slučaju kad bih bio još živ, mogli u crnoj kronici čitati o Dragutinu Goričancu kao jednom od najpoznatijih kriminalaca. U tom bi smjeru išao moj životni put. Međutim, vjerski odgoj priječio me da ljudima činim zlo, pa sam u jednom trenutku odlučio baciti se u Muru i tako okončati svoju muku. Samo me nit dijelila od samoubojstva. Znao sam moliti krunicu i to sam činio. Moleći, sjetio sam se onog što sam naučio na vjeronauku: da postoji netko tko nam može oprostiti - Isus. Ljudi mi nisu opraštali, ali sam povjerovao da će Isus to učiniti. Dobri Bog me jako zadužio te je moja obveza da u njegovo ime sve ovo činim. Kasnije, kao svećenik, imao sam prilike susretati ljude koji su pomišljali da sebi oduzmu život. Nitko od onih koji su bili sa mnom u kontaktu nije to učinio, osim jednog mladića koji je krenuo k meni, ali su ga u krčmi odgovorili riječima: ”Što ćeš kod popa? Ne može ti on pomoći. Popij nešto s nama i opusti se.” Te je noći pucao sebi u usta. Ne znam kako je tim ljudima koji su ga spriječili da dođe k meni danas. Kriza koju sam prošao očigledno je imala svoj smisao jer danas lakše razumijem one koji se u tome nađu - kaže vlč. Goričanec koji je po završetku fakulteta bio vojni kapelan u Kustošiji u Zagrebu, a potom i župnik u Vrhovcu pokraj Ozlja.
- Sada sam već pet godina oslobođen dužnosti župnika, kako bih mogao obavljati pastoral za osobe s posebnim potrebama te beskućnicima, ovisnicima, prostitutkama.
Jeste li se u toj vrsti službe najviše našli?
- Jesam. Posebna je radost kad vidite da se čovjek uspije otrgnuti nekoj lošoj navici ili prestane činiti loša djela. Jednom mi se obratila majka čiji je sin bio ovisnik o drogi. Molili smo da mu se Isus smiluje i svjedočila mi je da se od tog dana odrekao droge. To su prekrasni Božji darovi.
Jeste li imali neuspjeha u pokušajima da otrgnete čovjeka lošem?
- Rijetko ide glatko. Obično treba dulje moliti i zamoliti druge da mole. Nekada ljudi obećaju da će promijeniti svoj život, pa nastave po starom. Jedna prostituka obećala je da više neće na ulicu, no nije izdržala i krenula je ponovo. Tad je pala i slomila nogu te je to shvatila kao znak da mora prestati. Ne poslušaju ljudi odmah i ne povjeruju mi da ću zaista brinuti za njih i da će imati za život.
S kime je najteže uspostaviti kontakt - ovisnicima, prostitutkama, bolesnim ljudima?
- To je vrlo individualno. Katkad je teško s invalidnim osobama. Imao sam slučaj osobe u kolicima koja mi je nakon što smo stigli u Asiz rekla da će ostati u autobusu “jer nema tko gurati kolica”. Odgovorio sam - ima. Ja ću ih gurati. I učinio sam to iako je tu bio i njezin suprug koji nije bio ništa slabiji od mene. Tada je shvatila da treba biti otvorenija za suradnju.
Obraćaju li Vam se ljudi tek kad dotaknu dno?
- Nekada upravo tada, a bilo je i ljudi koji su mi se obratili jer su o meni čuli putem medija. Potrebe su velike. Posljednjih nekoliko mjeseci uplatili smo 100-tinjak računa osobama koje teško žive da im ne isključe struju. Nastojimo pomoći koliko možemo.
Vraćaju li ljudi dobra djela zajednici?
- Nastoje se uključiti. Imamo volontera, bivših narkomana, koji su nam danas desna ruka na putovanjima i u radu s osobama s invaliditetom.
I prije dodjele nagrade Ponos Hrvatske bili ste medijski eksponirani zbog predanog rada. Je li Vam ta eksponiranost donijela više dobrog ili lošeg?
- Donijela mi je više posla. Molim se da se što više ljudi uključi u ovaj rad, molim da bude više mladih svećenika koji se žele baviti rubnim ljudima.
Svraćate li u Međimurje?
- Volim doći, obići rodbinu, propješačiti brdima, meditirati i moliti u rodnom kraju.
Kako prikupljate snagu?
- Dugotrajnom molitvom pred Isusom euharistijskim.
Je li Vam se dogodio trenutak obeshrabrenja i želje da od svega dignete ruke?
- Meni se još nije dogodilo. Jedino znam biti umoran te primijetim da mi ponestaje strpljenja s ljudima. To je znak da krenem u molitivu.
Iznose li Vam ljudi svoje najmračnije tajne?
- Naslušao sam se svega... svjedočenja o groznim djelima, i uvijek osjetim žalost zbog toga. Pokušavam ostati smiren što god čuo. I uvijek im govorim ono u što vjerujem: od najvećeg kriminalca, od najstrašnijeg ubojice sutra može nastati svetac.
Biciklinom u Zagreb
Imate li hobi?
- Nekad sam volio igrati šah, ali sad samo ponekad nađem vremena te odigram partiju šaha ili karata s ljudima u zajednici. Najviše volim pješačiti i voziti bicikl. Još uvijek je ispravan moj bicikl iz studentskih dana kojim, kad imam više vremena, odem i do Zagreba. Na putovanjima, ali i drugim prigodama znam razveseliti ljude pričanjem viceva ili sviranjem harmonike.
Navijate li za koji nogometni klub?
- Za Dinamo, ali pratim što se događa i s NK-om Međimurje. Bilo mi je žao kad su ušli u loš period.
Koji međimurski specijalitet najviše volite?
- Gibanicu. Znaju to moji ovdje u zajednici, pa me, katkad, iznenade i pripreme mi taj domaći specijalitet.
Ima li želja koje do sada niste uspjeli ostvariti?
- Htio bih doći do rješenja za beskućnike, da se njima bavimo 24 sata. Pogotovo zimi, da se ne smrznu. Tragamo za prostorom jer su ovi kontejneri privremeno i neadekvatno rješenje. Bilo bi dobro da nam pomogne i država, ali smo svjesni da ima i drugih potreba, pa pokušavamo biti strpljivi i sve predajemo u Božje ruke.
Raste li u današnje vrijeme broj beskućnika i na drugi način oštećenih ljudi?
- Ima ih sve više. Ne samo beskućnika, nego i ljudi koji zbog oholosti misle da sve mogu sami riješiti. Ljudi propadaju i kad su bogati jer propadaju duhovno. Nekad, kad sam bio mlad i ja sam mislio da su za sreću potrebni zdravlje i novac. No, kasnije sam susreo zdrave, bogate ljude koji nisu bili sretni. A poznajem i radosne ljude s invaliditetom. Kad dolazim u siromašne kuće, vidim da nije problem samo neimaština, već činjenica da su duhovne stvari krivo posložene.
Tko češće potraži pomoć - žene ili muškarci?
- Žene se lakše odvaže zamoliti za pomoć.
Koliko ste žena uspjeli maknuti s ulice?
- Zasad ih je nekoliko, a neke još promatram i pokušavam pronaći put do njih. Iskustva su mi potvrdila da je veliki dio tih žena prevaren i zaveden. Govorilo im se da će raditi kao konobarice, a ispostavilo se da se od njih traži nešto sasvim drugo. Svodnici ih drže u ropstvu. Susretao sam i slučajeve u kojima muž od vlastite žene traži da se prostituira, ali i majku koja kćerku gura u prostituciju.
Doživjeli ste i prijetnje svodnika.
- Vrlo je lako moguće da me i ubiju. Do sada se sve svodilo na prijetnje, no sve je više žena koje uspijevam maknuti s ulice, a time raste bijes svodnika. Ne bojim se. Nikad ne odlazim tamo u svoje ime. Idem u Božje ime. Ako me netko zbog toga i ubije, mnoge će žene doći do oslobođenja i svjetlosti. Ali, to je u Božjim rukama.
Željka DRLJIĆ
Snimio Dubravko Lesar

Što će nama šoferima kuća
Velečasni Goričanec vozi plavo-bijelog fiću kojem je 30 godina. Kupio ga je prije 20 godina:
- I danas je ispravan i dobro mi posluži, čak i za duge relacije. No, značajan dio popravaka na njemu obavljam sam.
I vozačku D kategoriju je stekao zbog ljudi:
- Kad sam bio župnik, pitao sam jednu skupinu ljudi zašto ne dolaze na mise. Odgovorili su mi da im je crkva predaleko. Baš nekako u to vrijeme prvi sam i zadnji put u životu kupio novi automobil. Prodao sam ga te kupio polovni, manji bus, položio D kategoriju i moji župljani više nisu imali izgovor da im je crkva predaleko. Ja sam ih prevozio.

Autobuse Udruge Job, vlč. Goričanec naziva crkvom na kotačima. Prošli su tisuće i tisuće kilometara po Europi i Hrvatskoj:
- Uglavnom odlazimo u francuska svetišta ili kraće izlete po Hrvatskoj. Lourdes je posebno prilagođen osobama s invaliditetom, što me davno oduševilo i potaknulo da tamo povedem bolesne. Stalo mi je da i u Hrvatskoj bude što više pristupačnih svetišta i drugih mjesta. Osvjedočio sam se da putovanja autobusom od 3 i više tisuća kilometara osobe s invalidnošću lakše podnose od zdravih ljudi. U Francuskoj sam prvi put vidio autobus prilagođen invalidima i tad je započeo moj san da to ostvarimo i u Hrvatskoj. Pomoću postojećih institucija nismo mogli realizirati naum, pa smo osnovali Udrugu Job. Sve svoje želje stavili smo u Srce Isusovo i Srce Marijino na misi 1999. godine jer smo znali da ćemo naići na mnoge zapreke. I danas imamo zapreke.
Najnoviji autobus koji smo dobili iz Lourdesa nismo mogli registrirati jer smo 9 mjeseci čekali na sređivanje dokumentacije u Hrvatskoj. Država nas nije oslobodila PDV-a, pa nam je ponestalo novca. Dok smo se mi žalili pravnim putem, kamate su rasle. Na kraju smo PDV s kamatama platili zahvaljujući jednoj dobroj osobi koja nam je donirala novac.

Posvuda oko vlč. Goričanca vrti se broj 13: nanizan je u broju mobitela, ali i na registracijskim tablicama autobusa. - Susreo sam ljude koji se boje broja 13. Tad sam rekao: Dobro. Preuzet ću taj broj na sebe i nemate se više čega bojati.

Velečasni Goričanec hrvatskoj je javnosti postao poznat upornom borbom da što više prostitutki oslobodi ropstva. Sve je počeo u jednoj zimskoj noći...
- Tijekom molitve osjetio sam da bih trebao proći zagrebačkim ulicama i vidjeti je li možda netko u potrebi. Naišao sam na ženu koja stoji na hladnoći. Prišao sam joj i otkrila mi je da se bavi prostitucijom. Upitao sam je koliko joj treba platiti za razgovor. Isprva je bila malo iznenađena te na koncu rekla 200 kuna. Objasnio sam joj da plaćam razgovor zato što joj ne želim ništa oduzimati i da sam siguran da ne bi stajala na toj hladnoći da nije u prijekoj potrebi. Nisam joj rekao da sam svećenik. Pitao sam je zašto na takav način dolazi do novca? Ispričala mi je da je strankinja u našoj zemlji, da ne ostvaruje pravo na pomoć, a ima djecu. Pitao sam je je li spremna maknuti se s ulice ako se pomogne njoj i djeci. Odgovorila je potvrdno. Kasnije sam je pohodio na adresi na kojoj je prebivala i uvjerio se da živi u krajnjoj bijedi. Počeo sam prikupljati pomoć: hranu, drva, peć, novac itd. Kad je stekla povjerenje u mene, krenuo sam na duhovni teren. I saznao nove detalje. Rekla je kako priznaje da je duhovno zapuštena te da je kćerka hodže. Uputio sam je u džamiju, no dodala je kako osjeća da želi duhovno rasti u katoličanstvu. Uputio sam je na svećenika na čijem terenu živi koji ju je pripremao za sakramente. Zaposlena nije, ali joj redovito pomažemo već pet godina.