Tko su bili dosadašnji zaposlenici na pruzi Kotoriba – Čakovec

Ovih dana, točnije 24. travnja 2010. napunila se 150. obljetnica prve hrvatske željezničke pruge, koja – stjecajem okolnosti – prolazi upravo našim područjem – Međimurjem. Riječ je, naime, o željezničkoj pruzi Kotoriba državna granica – Čakovec i dalje prema susjednoj Sloveniji do Pragerskoga, što se dogodilo 24. travnja 1860. godine.
Detaljnije o povijesti izgradnje ove željezničke pruge i njenom svečanom obilježavanju prošle subote – 24. travnja 2010. u Kotoribi – izvještavamo izdvojeno. U ovom napisu osvrnut ćemo se malo na kadrovsku politiku koja se na ovoj pruzi provodila od njenih prvih dana, o čemu se do sada malo ili gotovo ništa nije govorilo ili pisalo, a smatramo da naše čitatelje i taj povijesni segment i te kako zanima.
Prvi zaposlenici Mađari
Pošto je pruga izgrađena u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, s uloženim pretežito ugarskim kapitalom na našem području, prva uprava njome bila je u Budimpešti. Paralelno s njenom izgradnjom, Mađari su pripremali i osposobljavali potrebne stručne kadrove, isključivo iz redova mađarskih građana, koji su u trenu dovršenja pruge stigli na sve međimurske željezničke kolodvore i tu preuzeli sve kvalificirane željezničke poslove, uvevši istovremeno, kao službeni jezik, mađarski. Iz redova domaćeg međimurskog stanovništva zaposlili su tek gdjekojeg njima podobnog Međimurca, i to za obavljanje isključivo nekvalificiranih (NKV) poslova, kao na primjer pružnog radnika (“štrekara”), skladišnog radnika, čistača vagona, skretnica, prostorija i slično. Naravno, pod budnim okom mađarskog predradnika. Takvo stanje potrajalo je sve do 1918. godine, do sloma Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja Države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), kada je Međimurje ponovo vraćeno u sastav te nove države. Naravno, i mađarski željezničari, bez izuzetka, napustili su Međimurje i vratili su se u svoju domovinu.
Poslije Mađara – Slovenci
Nadležno tijelo nove Države SHS-a prugu Kotoriba – Čakovec – Pragersko dalo je na upravljanje Obratnom ravnateljstvu željeznice sa sjedištem u Ljubljani.
Kako su godine 1860. postupili u pogledu zapošljavanja Mađari, posve identično su godine 1918. postupili i Slovenci, tj. na sve stručne i rukovodeće poslove doveli su i po cijelom Međimurju razmjestili svoje ljude – Slovence. Čak su pod povoljnijim uvjetima u zapadnom dijelu Čakovca, u predjelu današnjih ulica E. Vajde, Kolodvorske, Zagrebačke i Poljske dobili građevinsko zemljište na kojem su osnovali neke vrste svoje “kolonije” i sagradili obiteljske kuće, od kojih neke postoje još i danas...
No, nakon prvih deset godina takve svoje kadrovske politike, počeli su Slovenci polako “popuštati” i za niže stručne poslove (do KV radnika) zapošljavati radnike iz redova domaćeg međimurskog stanovništva.
Interesantan je na tu tematiku u ondašnjim tjednim novinama “Međimurski Hrvat”, broj 8, od 14. listopada 1925., na prvoj stranici objavljen podulji članak pod naslovom “Što se to zbiva na čakovečkoj željezničkoj stanici?” U nastavku prenosimo i njegov originalni dio, koji glasi:
“Do svršetka rata koncem 1918. nitko nije mogao čuti na toj stanici ni rieči druge osim mađarski, a koji nije znao mađarski, nije smio ni pomisliti da dobije zaradu na željezničkoj stanici u Čakovcu a bilo je i slučajeva gdje su sposobni ljudi predali molbe za koje mjesto, ali su im molbe bile odbite, a ta mjesta popunila su se redovito sa Mađarima, koji su bili dovučeni iz srca Mađarske, samo da se Međimurce pomađari i po tom da se svijetu prikaže kako je Međimurje sa cijelim življem mađarsko. Nakon preokreta svaki je mislio da će se na željezničkoj stanici ispražnjena mjesta popuniti sa sposobnim međimurskim ljudima, a kad tamo dovedeni su Slovenci i na željezničkoj stanici uveden je slovenski jezik. Zašto je ovo? Valjda nas Slovenci ne kane posloveniti? Bome neću. Međimurca nisu mogli Mađari pomađariti niti kroz 70 godina, a bome neću ni Slovenci posloveniti, jer što se je od poštene hrvatske majke rodilo, ne može a i neće ostati drugo nego nepokolebivi Hrvat. Žalosno je ali ovo: Međimurje je jedan najnapučeniji kraj ove države (izuzevši Prekomurje) i evo ovđe su zaposlena lica iz sviju krajeva Slovenije a međimurski jadni narod hoće, neće, mora tražiti kruh na stotine kilometara od svoje kućice i možeš ga naći na svim željeznicama ove države.
Na željezničkoj stanici Čakovec zaposleno je tek par Međimuraca pa i ovima šef g. Anton Dorer kadkad viče ‘’smrdeći međimurci’’ itd.”
Takvo stanje trajalo je sve do 1937. godine, kada je spomenuto obratno ravnateljstvo u Ljubljani ukinuto, a međimurski dio željezničke pruge od Kotoribe do Čakovca i Macinca dat na upravljanje hrvatskoj Direkciji željeznica u Zagrebu. Od tog trena, dakle nakon punih 77 godina od izgradnje ove željezničke pruge, domaći ljudi – Međimurci mogli su se na njoj zapošljavati bez ikakvih ograničenja. Na žalost, ne zadugo.
Premještanja Međimuraca
Početkom Drugog svjetskog rata, 1941. godine, kada su Međimurje ponovo okupirali Mađari, međimurski željezničari našli su se na velikoj muci. Trebali su odlučiti žele li ostati u službi Mađarskih željeznica ili se odazvati rješenju Direkcije željeznica NDH iz Zagreba kojim su svi međimurski željezničari poimenično, “po potrebi službe”, bili premješteni na nove dužnosti na kolodvore po čitavom području NDH, pretežito u Slavoniji, Srijemu i Lici. Valja naglasiti da se tom rješenju – iz različitih razloga – odazvao tek mali postotak željezničara. Glavnina njih stavila se na raspolaganje mađarskoj željezničkoj upravi, pretpostavljajući da će ostati na svojim radnim mjestima i dalje, a neznatan dio njih napustio je rad na željeznici...
Međutim, i Mađari su ponovili kadrovsku taktiku iz prvih dana te pruge. Ponovo su u Međimurje doveli svoje radnike, a većinu Međimuraca, koji su tu njima ostali na raspolaganju, premjestili su na razne mađarske kolodvore, najčešće na niže dužnosti jer, zbog nepoznavanja mađarskog jezika, nisu mogli sudjelovati u službama za regulaciju prometa.
Takvo stanje potrajalo je sve do okončanja Drugog svjetskog rata, 1945. godine, kada su se gotovo svi međimurski željezničari vratili na svoja bivša radna mjesta u Međimurju.

Franjo Marciuš