Troškovi preuređenja farmi jaja

Među brojnim prilagodbama koje moraju (ili su već trebali) napraviti hrvatski poljoprivrednici s ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, proizvođači konzumnih jaja vjerojatno su u najtežem položaju. Za svoje proizvodnje ne ostvaruju nikakve poticaje, propise o dobrobiti životinja (dotično – kokoši nesilica na svojim farmama) moraju ispuniti žele li o(p)stati na tržištu, a s druge strane – u općoj krizi – troškove preuređenja farmi ne mogu ni na koji način amortizirati putem cijene konzumnih jaja.
Naime, u članicama EU od 1. siječnja 2012. godine napušten je kavezni uzgoj koka nesilica, uvodi se tzv. slobodni uzgoj, odnosno stajski način držanja, a u Hrvatskoj je sustav držanja koka nesilica u tzv. neobogaćenim kavezima (stari koji ne udovoljavaju uvjetima EU) dopušten bio samo do ulaska u EU, s obvezom hrvatskim farmerima da iz uporabe takve kaveze izbace najkasnije 12 mjeseci nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, dakle do 1. srpnja 2014. godine.
SVAKOJ KOKI TREBA...
Prema standardima EU 4, držanje kokoši nesilica podrazumijeva najmanje 250 cm² površine po kljunu, sa steljom koja mora pokrivati najmanje terećinu podne površine, a podovi moraju biti oblikovani tako da podupiru prema naprijed okrenute prste na obje noge.
U tzv. alternativnim sustavima u kojima se nesilice mogu slobodno kretati među etažama (intimnih prostora s gnijezdima) ne smije biti više od četiri etaže, visina među pojedinim etažama mora biti najmanje 45 cm, pojilice i hranilice moraju biti raspoređene tako da su jednako dostupne svim nesilicama, etaže moraju biti uređene tako da se spriječi padanje fecesa na donje etaže...
U alternativnim sustavima držanja s ispustom, primjerice, mora biti osigurano više otvora za neposredan izlazak u ispust visokih najmanje 35 cm i širokih najmanje 40 cm, razmještenih po cijeloj dužini objekta ili za svakih 1.000 nesilica može biti zajednički otvor širine najmanje 2 m.
O boji otvora okvira, orijetnaciji prema stranama svijeta i sličnom, srećom, ne piše ništa, ali ispusti moraju imati površinu primjerenu gustoći naseljenosti i prirodi terena, da bi se spriječilo bilo kakvo zagađenje, treba sklonište za koke od nepovoljnih vremenskih uvjeta i grabežljivaca, pa instalirati odgovarajuće pojilice, a gustoća naseljenosti ne smije biti veća od devet nesilica po m²...
Tako bi se moglo do u nedogled nabrajati što sve treba za Gallus gallus pticu (usput samo: u regulativi EU nema tako standardiziranih minimalnih uvjeta za držanje i eksploataciju vrste Homo sapiens), ali bolje je čuti što kažu farmeri.
NEKAD IZOLACIJA, SAD KOKE VAN
Zlatko Orsag u Vulariji na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu kokoši nesilice drži godinama:
- Ja više ne znam kroz koliko smo mi pravilnika i propisa prošli s ovim proizvodnjama, dotjerivali, prepravljali objekte... Samo kad se sjetim: svaka rupica, svaki otvor nekad su bili pod kontrolom veterinara, inspektora, stavljali smo mreže na ventilatorska okna, a sad vele: pustite kokoši van! Ma, dobro... Većina mojih kolega, a tako i ja, krenuli smo u uređivanje tzv. alternativnog smještaja nesilica jer, sve iznad toga, za nas je preskupo. Netko ide u kombinaciju s tzv. zimskim vrtom i podnim držanjem, netko uređuje ispust, netko volijere s etažama gnijezda... Preuredio sam već dio objekta za slobodno držanje 3.000 nesilica na podu s propisanom rešetkom i trećinom površine pod steljom, a imam i natkriven ispust. Otvoren ispust nije dobar, sve je koke uznemiravalo - ljudi u prolazu, traktori, nalet čijeg psa... Za još 3.000 nesilica prostor moram urediti. Mi smo do sada ostvarivali od 280 do 290 jaja po kljunu godišnje. Prva iskustva s novim načinom držanja pokazuju da je veći utrošak hrane, manje jaja, neka odu u propast jer ih koke ne snesu u gnijezdu. Moguća je jedina dobit duži vijek nesilica, ali to još moramo iskustveno provjeriti.
UŽIVAJU POD LJEŠNJACIMA
Predrag Tkalčec u Kuršancu trenutno u proizvodnji ima 800 koka nesilica. Imao je i do 1.400, ali sad preuređuje (većinom kao sam svoj majstor) objekte, da bi sve koke imao u slobodnom uzgoju, uz veliki ispust:
- Kao i svi drugi, ranije sam nesilice imao u etažnim kavezima, a sad preuređujem sve na slobodni uzgoj u kojem je već 800 nesilica. Dobro mi je došao nasad lješnjaka koji je na hektar površine uz gospodarstvo. Sadio sam ga s drugim planovima, a sad pod lješnjakom uživaju nesilice. Iskustvo koje sam do sada prikupio kaže da je nešto veći utrošak hrane, a nešto niža proizvodnja. U kavezima smo imali nosivost od 97 do 98%, sad je dobro ako imamo 92%. To ne izgleda velika razlika, ali recite mi – tko bi želio svaki dan izgubiti iz novčanika 100 ili 200 kuna?! Svaki dan! Srećom, nemam problema s plasmanom, prodajem jaja na čakovečkom placu, a smiješno mi je kad žene pitaju: čujte, su to domaća jaja? A ja ih onda poučim da je razlika između jaja koja trži bakica od nekoliko kokoši koje trče po gruntu, gnoju, blatu i jaja s farme u tome što su ova s farme pod dnevnom kontrolom veterinara i iz praktično sterilnog gnijezda!
Uglavnom, prilagodbu ću napraviti, ne planiram ništa posebno za budućnost jer treba vidjeti što je došlo s ulaskom Hrvatske u EU. Poticaja nemamo, za troškove preuređenja nas nitko ne pita, a ako dođe još kakav propis, kao na primjer onaj da hoteli ne smiju više uzimati svježa jaja, nego prah ili emulgat, tko može znati što će biti...
DOBROBIT KOKA SE NE PLAĆA
Zvonimir Medved u Pribislavcu već je prenio cjelokupnu proizvodnju konzumnih jaja u odgovornost sinu Marku, a iz iskustva prve generacije obitelji koja je ušla u taj posao, govori:
- Najveći dio farme već smo za 960 nesilica preuredili iz kaveznog u etažni uzgoj, s ispustom uz objekt, dakle do 1. srpnja iduće godine imamo taj alternativni smještaj, a razmišljamo o držanju u obogaćenim kavezima... Sve zapravo mora pokazati računica. Što se može, a što ne može isplatiti. Veću cijenu jaja ne možemo postići jer kod nas – kad bi prvo vodili računa o dobrobiti životinja i investirali u najbolje uvjete – niti deset posto ljudi ne bi blo spremno platiti bar 20% višu cijenu za jaje iz tog najskupljeg uzgoja.
Vidite, preuređenje je velika investicija. Bacamo kaveze koji su mogli služiti još deset godina, sad ubacujemo Big Dutchman opremu za koju ne vjerujem da će trajati 30 ili 40 godina, a u proizvodnji konzumnih jaja investicija se jako dugo vraća. K tome, u novom uzgoju imamo veći utrošak hrane, manju nosivost i veće gubitke jaja, više je i uginuća jer su kokoši izložene stresu u kontaktu s vanjskim okruženjem, plaši ih sve, moramo paziti da se ne pojavi kanibalizam...
Sve je to samo naš problem, mi nemamo ni poticaje niti bilo kakvu pomoć države ili resornog ministarstva, kao da nismo poljoprivrednici...
Marijan Belčić