U SVINJOGOJSTVU NAŠ POTICAJ UZIMAJU KLAONIČARI

LJILJANA I MLADEN HAJDAROVIĆ, GARDINOVEC

Gotovo milijun kuna Ljiljana i Mladen Hajdarović iz Gardinovca uložili su u gradnju suvremenog tovilišta za svinje u polju sjeverno od Gardinovca, dvjestotinjak metara od njihove obiteljske kuće.
Tovilište je – rekli bi naši farmeri – napravljeno po knjigi: ima građevinsku dozvolu, građeno je u skladu s pravilima struke, opremljeno automatiziranim sustavima za ishranu i napajanje svinja, životinje su na rešetkama u komotnim boksovima, kapaciteti sabirnica za gnojnicu dovoljni su za polugodišnje pražnjenje tako da se gnojnica na polja odvozi u vrijeme u kojem se odmah i zaorava... Kapacitet tovilišta je 400 tovljenika po turnusu, a Hajdarovići godišnje okrenu dva i pol turnusa, što je optimalno iskorištenje kapaciteta.
ISKUSTVA NISU SJAJNA
Međutim, iskustva nakupljena u posljednjih nekoliko godina nisu baš blistava, štoviše – od rada uloženog u tov svinja, od velike investicije koju jedno obiteljsko gospodarstvo ne može podnijeti bez ozbiljnog kreditnog zaduženja, kaže Mladen, ostaje im sve manje i manje:
- Ja sam serviser plinskih trošila i zaposlen sam, a supruga je doma i nositelj je OPG-a jer uz naše šestero djece to je bila najbolja organizacija obitelji koju smo mogli postaviti. Računali smo – tovilište je nešto što garantira dobar dio egzistencije obitelji, a neko od naše djece možda bi nastavilo baviti se poljoprivredom, pa smo ušli u tu investiciju.
Ali što dalje idemo, sve je teže i nepovoljnije za nas koji smo u primarnoj proizvodnji, baš u tom tovilištu i na polju...
EU NORMA, HR PLAĆA
- Ne tužimo se kako nam Vajda, s kojim smo u kooperaciji, puni tovilište, ali situacija je – ne samo nama, nego svima – postavljena tako da mi imamo EU norme u proizvodnji, ali nemamo i EU plaću za naš rad.
Primjerice, mi moramo postići konverziju 3,3 kg smjese za kilogram prirasta. Ljeti je to moguće ako se tovilište napuni dobrim odojcima, ali zimi, kad su energetske potrebe životinja veće, jako, jako teško. Evo, sad nam se dogodilo da smo ostali dužni 14 tona smjese u obračunu tova... Kad je sila, dođu i uzmu tovljenike i na 95 kila žive vage, a imali smo turnus – trebale su te svinje biti za pršute – koji smo tovili preko 130 kilograma žive vage, pa smo na kraju izračunali da smo za produžen tov mjesec dana radili – badava.
ČIJI JE POTICAJ
- I sad – za kilogram prirasta možemo dobiti između 50 i 60 lipa u prosjeku. Znači da naš objekt, voda, struja, sav rad, zbrinjavanje gnojnice vrijedi do kakvih 60 kuna po tovljeniku! Ugovor je tako napravljen da smo mi zapravo iznajmitelji objekta i dajemo ruke i energetske potrebe tova. Tovljenici su vlasništvo Vajde, pa onda Vajda uzme i poticaj. Za domaće tovljenike 100 kuna, za uvozne 50 kuna po komadu. A ne mi koji stvarno uzgajamo svinje. I što onda ispada? Ispada da si Vajda, a ni drugi klaoničari ne rade drugačije, trošak tova pokrije poticajem i zaključak je da onaj tko samo kupuje, pa na kraju preproda, dobije poticaj umjesto onoga tko je svinje stvarno i othranio.
UVREDLJIVO ZAKIDANJE
- A ima i sitnih, baš nepotrebnih, baš uvredljivih zakidanja na obračunima. Primjerice – kupuju u Nizozemskoj odojke težine 27 kilograma. Kad se dopreme nakon dugog transporta k nama u tovilište, odojci su izgubili dva do tri kilograma, ali nama u obračunu uzima se ono što je na papirima, onako kako su u Nizozemskoj utovareni. Ili još bolji primjer...
Hranili smo turnus u kojem su bili odojci iz istog uzgoja, dvjesto Vajdinih, dvjesto su bili naši. Mi smo platili tovni materijal... Zanimljivo – u istim uvjetima hranjene svinje, iste kvalitete, sve isto – a u obračunu su naše svinje bile slabijeg randmana za 6 posto. Kad smo pitali kako je to moguće – odgovor je bio – je tak je bilo!?
DOMAĆE SE GUŠI
- I sad se mi pitamo zašto nemamo domaće svinje? Pa uvozom se stvori višak (kad to velikima na tržištu odgovara), domaći je odojak u otkupu između 16 i 18 kuna po kilogramu, vani ga se plaća 18 do 24 kune, a onda se svi čude što smo pogušili domaće krmačare. Da se plaća cijena kao vani, imali bismo domaćih odojaka dovoljno. Priča da nemamo ujednačenost, da su ovi izvana bolji – sve je to samo izgovor.
Slobodan je uvoz ugušio domaću proizvodnju, kao da ne znamo da je uvoz – i kada bi bio jeftiniji na papiru – na kraju uvijek najskuplje rješenje.
Kako će naši ljudi doći do kvalitetne proizvodnje kad nema novaca za ulaganja, ili kad nas se prvo navuče na investicije, obeća povrate kapitalnih ulaganja, a onda ostavi na cjedilu, ukinu nam pogodnosti... Poticaji, kako sam rekao, završavaju pri velikim firmama, a mi mali, koji pod rukom imamo svako svinjče, zapostavljeni smo.
NEMAMO ZA TRAKTOR
- Planirali smo ove godine nabaviti traktor i veću cisternu, računajući na povrat kapitalnih ulaganja – sad koristimo mehanizaciju Ljiljaninog oca za sve radove - ali kako su ukinuli povrat kapitalnih ulaganja i pokazali nam prstom prema IPARD-u, stali smo. Ne možemo u zaduživanje jer 600.000 kuna smo uzeli kredita za tovilište, ostalo su bila naša sredstva i naše ruke. Kako sada još uzeti 40-ak tisuća eura za traktor i cisternu?
JEDNO RADNO MJESTO
Premda je farma postavljena dobro, Hajdarovići su si izračunali – kaže Ljiljana - da na njoj nema više od jednog radnog mjesta:
- Ja sam kao nositelj OPG-a završila i edukacijski ciklus za uzgajivača svinja, pa smo, uz sve ostalo – naučili i računati. Uz sadašnje uvjete rada, tovilište za 400 tovljenika stvarno je samo jedno radno mjesto, ali ni njega ne bi bilo kad bi se računala amortizacija objekta. Da su okolnosti drugačije, da postoji pristojna razina zagarantirane cijene – onda bi se moglo planirati da se i neko od naše djece danas-sutra uključi u taj posao... Sve brojke pokazuju da to neće ići. Pod ovakvim uvjetima - bolje je da za svoju djecu to ni ne planiramo.
Mogli bismo mi proširiti za još dvjesto tovljenika, ali pogledajte kako je sve krenulo. S pravom koje nam je ostalo na plavi dizel mi ne možemo ni prazniti gnojnicu, a kamoli i obraditi šest hektara zemlje koju imamo.
OD JUTRA DO VEČERI
- K tome, nas se stalno špota i propituje koliko se bavimo svinjama, koliko smo na farmi. Pa na farmi smo stalno - ujutro, u podne, na večer, što bismo trebali – još i spavati uz svinje? Životinje su zdrave, imaju hrane, vode, komotan prostor...
Mi bismo čak mogli još bolje opremiti tovilište, Mladen je – te je struke – razmišljao i o podnom grijanju koje se može ugraditi, samo čemu? Imamo vjerojatno uvjeta za IPARD, ali koja je garancija da ćemo – nakon što se plati dokumentacija – mi iz IPARD-a nešto i dobiti?
Razmišljali smo o preorijentaciji, možda o krmačama... Samo, ako se ne razjasne uvjeti, ako se ne dođe do stabilnih cijena – neće ni u tome biti izlaza. Ne bude li moguće normalno živjeti uz ovakvu proizvodnju – što na kraju? Obustaviti proizvodnju i iznajmiti objekt nekome za nešto treće?

Marijan Belčić