Vera Tabaček, supruga nestalog branitelja Antuna Tabačeka

Ratna razaranja ne biraju mjesta i žrtve, a onima koji rat prožive i prežive, u potpunosti se promijeni poimanje života. Ruku pod ruku s tim ide i promjena mjesta življenja koje je Vukovarki Veri Tabaček nametnulo novo okruženje u kojem s obitelji biva i danas. Od 1991. godine Vera prebivalište ima u Nedelišću, a potom u Čakovcu. Zajedno s kćerima Sanjom i Snježanom pobjegla je iz Vukovara prije dvadeset godina. Bio je sedmi dan rujna.
Njezin suprug i otac njihovih dviju kćeri Antun Tabaček ostao je u Vukovaru. Isprva na građanskoj straži, a onda kao član Zbora narodne garde.
Djevojčice od osam i trinaest godina, Snježana i Sanja, sa svojom su majkom najprije pošle za Split, potom za Rijeku, Zagreb i na koncu Nedelišće. Kao i naše ranije sugovornice Mirjana Oreški i Izabela Štampar, Vera danas o svemu govori očiju sjajnih od suza, ali ženski odvažno i bez mogućnosti da se preda malodušnosti.
- Iz Vukovara smo krenule 7. rujna i nakon dvadeset dana stigle u Nedelišće. Tamo nas je zbrinula Dragica Novak koja je moje dvije prijateljice s djecom primila u svoju kuću, a mi smo na kratak boravak došle u kuću jedne starije gospođe kojoj se ne mogu sjetiti imena, a danas je već pokojna, u Ulici Vinka Karlovića.
Kako to da ste se uputili baš ovamo, na sjever?
- Zapravo slučajno. Snježanina prijateljica i naša susjeda u Vukovaru svojedobno je bila na literarnom druženju u Nedelišću. Boravila je kod gospođe Dragice Novak i kad je kod nas počelo biti kritično, nazvala je da pita kako su. Javio joj se suprug, naš susjed, i rekao da je ona u Makarskoj s još dvije žene i djecom. S nama. Dragica je rekla da svi dođemo u Nedelišće i tako smo krenule ovamo - kaže Vera Tabaček.
Prizivajući te dane u sjećanje, naša sugo-vornica kaže da se tada trinaestogodišnja Sanja uvijek izvlačila iz skloništa u vrijeme uzbuna jer se nije željela skrivati.
- Išli smo u skloništa kad se oglašavala uzbuna, a Sanja bi govorila da se skrivati može bilo gdje u Hrvatskoj, pa i u Vukovaru i da ide kući tati - priča Vera.
Nakon kratkog boravka na adresi Vinka Karlovića u Nedelišću, obitelj Tabaček preselila je u kuću Dragice Novak u Novoj ulici. Na pitanje o selidbi u Čakovec, naša sugovornica kaže:
- Od gospođe Novak 1994. godine došli smo u Čakovec, u Buzovec. Stanovali smo kraj Šumarije, u stanu u kojem nije bilo vode. Imale smo struju, a hodnik, toalet i kupaonicu dijelile smo s drugim stanarima. Žene s kojima smo pobjegle iz Vuk-vara tamo su se vratile. Njihovi su supruzi izašli iz grada prije nego je pao i cijele su se obitelji vratile. Mom suprugu, na žalost, nema traga i mi smo odlučile ostati u Čakovcu.
Sada imate riješeno stambeno pitanje?
- Da, dobile smo stan nakon godinu i pol bivanja u Buzovcu. Ovamo smo uselile 7. prosinca 1995. Danas tu živim s kćerkom Sanjom i zetom Miroslavom, njihovom djecom Antunom Stjepanom, kojem je 15 godina, i 8-godišnjom Nikolinom te 9-godišnjom Andrejom koju smo udomili. Snježana sa suprugom Igorom i djecom živi u Mihovljanu.
Stari i novi život
Danas 28-godišnja Snježana ima sinove Karla (7 godina) i Danijela (3). Otkako je završila Ekonomsku i trgovačku školu, radi u Betexu, dok je Sanja, po završetku škole za pletača u Varaždinu, radni vijek započela u Jelenu, a nastavila u Haixu u Maloj Subotici.
Gdje je radio Vaš suprug Antun?
- Radio je u Gradskom saobraćajnom poduzeću kao vozač. Kad je kod nas postalo napeto, povremeno je, od svibnja 1991., odlazio na straže. Naime, po ulicama su se skupljali ljudi koji su bili voljni čuvati stražu i ubrzo se priključio Zboru narodne garde.
Kad ste se zadnji put čuli?
- Iz grada smo izašle 7. rujna, kada je potpisano primirje, a zadnji put smo se čuli 11. rujna. Muž je rekao da ne brinemo i da ćemo se brzo moći vratiti u Vukovar. Kasnije su svi moji pozivi bili uzaludni, s druge strane nitko se nije javljao.
Kako ste i kada došli do prvih informacija o mužu?
- Kad sam išla istraživati, njegov bratić rekao mi je da je suprug pogođen 1. ili 2. studenoga. Međutim, kad sam došla do jednog policajca iz Borova koji je bio na istom položaju kao moj muž, s još trojicom, rekao je da su 15. rujna išli u izvidnicu. Kako se radilo o poziciji koja je bila na brdu, na obali Dunava, oni su bili izloženi i kad su trojica krenula, nešto je puknulo. Je li bila mina ili nešto drugo, ne znamo. Čovjek koji mi je to ispričao od detonacije je pao niz obalu, jedan je nestao, a jedan poginuo, dok je moj muž bio ranjen u području želuca.
Što se događalo dalje?
- Pričao mi je da je čuo kako mog muža ispituju gdje im je logor, koliko ih je, imaju li oružje... Otada mog muža nema i to je sve što znam. Vodi ga se kao nestalog u bolnici, no dečki su mi rekli da za nešto takvo nije bilo nikakve šanse.
Kako to mislite? Zašto?
- Zato što su pozicije na kojima su zatečeni bile takve da su mog muža jedino mogli odvesti na suprotnu stranu od grada.
Vukovar
Jeste li bili pozivani na identifikacije ostataka?
- Da, išle smo kćeri i ja pogledati stvari izvađene iz masovne grobnice. Mužu sam prije odlaska kupila cipele za koje se sjećam da im je prigovarao jer su bile skupe, ali kako je vozio autobus, bilo mu je hladno kod otvaranja vrata, pa sam željela da mu budu i udobne i tople. Radila sam u Borovu i baš smo mi i proizvodili tu cipelu. U konačnici, ništa od osobnih stvari tamo nisam pronašla, osim te jedne cipele za koju nisam mogla potvrditi da je njegova.
Kako se danas osjećate kad mislite o suprugovu nestanku?
- Moram se pomiriti s tim. Tako je kako je. Bojim se samo da nije završio u Dunavu, tad ga sigurno nećemo nikada naći. Bilo bi dobro, željela bih da mi barem za jednu kost potvrde da je njegova, odgovara Vera, dok Snježana pokušava suspregnuti suze.
Snježana, sjećate li se oca? Bili ste mali kad ste se rastali 1991.?
- Ne, ne sjećam ga se. Vrlo mutno.
Odlazite li u Vukovar?
- Da, svakako. Uvijek odemo dan prije obljetnice pada Vukovara i boravimo kod moje tete. Ovaj put ćemo 19. studenoga ići i u Borovo Komerc. Želim biti tamo. Sanja želi vidjeti svoje prijatelje iz škole. S njima je danas u kontaktu zahvaljujući facebooku.
Što obilazite u svom gradu?
- Lutamo, sve nam je za-nimljivo, volimo vidjeti i sjetiti se kako je bilo prije - kaže Vera kroz suze i dodaje - vidi se da je tamo i dalje teško. Objekti bliže centru obnavljaju se, ali to je daleko od mjesta u kojem mladi mogu živjeti, dobiti posao i ostati. Malo koja kuća u Vukovaru obnavlja se, pa i ako se obnovi, u njima nema života. U svakom slučaju, obiđemo Ovčaru i Spomen-dom.
Biste li se vratili?
- Uvijek ću se vraćati, ali ne za stalno. Imam život ovdje, najuža obitelj mi je tu. Osim toga, ne bih mogla podnijeti da u Vukovaru srećem neke ljude, a znam što su radili. S tim ne bih mogla živjeti.
Tko Vam je od obitelji tamo?
- Svekrva i mužev brat Pavo su u Borovom naselju.
Teški mjeseci
Ranije sugovornice rekle su mi da im je ovo najteži period u godini. Pretpostavljam da će i Vaš odgovor na to pitanje biti isti.
- Da, odgovorit ću vam jednako. Ovaj period godine, od rujna nadalje, doista nam je težak. Naša Vlada prakticira da nam pred Uskrs i Božić na kapaljku da neke opcije - koga će pozvati na identifikaciju, koga neće? To su posebni psihički i emocionalni pritisci. Ionako nam je teško, a onda još i poigravanje živcima.
Sjetite li se godišnjice braka, Antunovog rođendana?
- Mislim na to, ali i potisnem jer je to jedini način da funkcioniram u okolnostima u kojima živim danas. Ima datuma kojih se sjetim i mimo toga, ali ostavljeno je u “ladici”, kako bih mogla živjeti sada i ovdje.
Gdje mu zapalite svijeću?
- Na grobovima dečki koji su pronađeni, identificirani i pokopani. Držimo se, moramo.
Vjerujete li da će Antunovi ostaci biti nađeni?
- Nadam se, doista se nadam. Voljela bih da se to riješi čim prije ili da je već riješeno, jer bi svima nama bilo lakše. Nemamo ništa ako nemamo grob. Lebdimo, palimo svijeću drugima i na drugim mjestima, samo ne tamo gdje bismo mogli i trebali.
Razmjena nestalog autobusa
Jednom ste očekivali Vašeg supruga u razmjeni, ali nije ga bilo. Ispričajte nam o tome.
- Kad je bila zadnja velika razmjena 14. kolovoza 1995. godine, Sanja i ja išle smo u Zagreb. Došao je jedan dečko i rekao muževom bratu Pavi nek plati piće jer mu brat dolazi. Pitao ga je kako to da on to zna, a Pavo kao brat ne zna. Bio je na popisu, rekao nam je mladić. Autobusi su počeli dolaziti i rečeno nam je da je moj muž u zadnjem autobusu. Doista, bio je na spisku posljednjeg autobusa. Međutim, zadnjeg autobusa nije bilo! Jedan je falio. Došlo je 15 autobusa, a 16-og nije bilo. Izgubio se na putu do granice. Tražili smo mog Antuna u drugim autobusima, ali nije ga bilo.
Kako ste se osjećali?
- Strašno. Bilo nam je teško. Nismo znali kamo bismo pogledali, što bismo mislili. Nije bilo cijelog autobusa, a ne samo mog muža. To je užas. Pukovnik Gruić kasnije nam je rekao da bi muž mogao biti pokopan u Negoslavcima, no tamo nisu pronađeni ljudski ostaci. Za druge lokacije s grobnicama naprosto se ne zna.
Najavljuju razmjenu podataka sa Srbijom i BiH?
- Podaci su se razmijenili prije neki dan, bili smo i mi tamo. Zapravo se željelo steći uvid u rad komisija na području BiH, Srbije i Hrvatske. Sada se uspoređuju rezultati krvi, pa će se vidjeti ima li među ljudskim ostacima neki trag. Navodno će do konca ovog mjeseca biti nekih rezultata. Još se ne zna ni jesu li bra-nitelji, vojska ili civili u pitanju.
Aleksandra Ličanin

Posla preko domaćih – nema
Jeste li se pokušavali, uspjeli zaposliti?
Vera: Tražila sam posao u Jelenu. Više nas je bilo na razgovoru, ali su nam rekli da “što će nas zapošljavati kad imaju radnike iz Međimurja”.
Snježana: U jednom smo periodu primali neku vrstu pomoći i nje se mama morala odreći kako bi se mogla zaposliti. Da eventualno nije zadovoljila nakon probnog roka, naknada nam ne bi bila ponovo dodijeljena. Tad ne bismo imali baš nikakvih prihoda.
Vera: Danas primam naknadu vojne mirovine po suprugu.

Kad okolina ne razumije
Ima li bolnih komentara sa strane?
Vera Tabaček: Ljudi su različiti. Bilo je komentara: “Lako je tebi, dobivaš novac, a ni na što ne moraš trošiti jer ti je sve besplatno.” Kad sam ljudima počela pokazivati uplatnice i račune, ostajali su bez teksta. Boli me kad netko kaže da imam sve, da sam dobila stan i da što bih još htjela? Jesam, dobila sam stan, ali ja sam prije toga imala svoju kuću. Zar ljudi misle da mi prije nego smo postali izbjeglice nismo imali život i da nismo imali baš ništa, a da sam ovdje dobila sve? Ako netko misli da je to tako jednostavno, ja sam spremna mijenjati se tako što će mi vratiti muža da si sami sve stvorimo, a sve što ovdje imam, mogu ostaviti bilo kome drugom.

Ona bol koju poznaju samo obitelji nestalih
Jeste li do danas dobili još neke informacije o Antunu ili bili pozvani na identifkaciju?
Vera Tabaček: Suprugovi roditelji dali su krv radi identifikacije DNA, a nakon nekoliko mjeseci i mi. Kad je pukovnik Ivan Gruić iz Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, zadužen za identifikacije nestalih branitelja, donio protokole koje sam listala i pregledavala fotografije, učinilo mi se da je jedan čovjek moj suprug. Na drugi pogled mi nije izgledao kao on. Prevarila sam se. To je strašno teško i neugodno iskustvo. Pogledaš i misliš da je to tvoj suprug, pa onda da nije, pa poslije misliš što ako jest bio on na fotografiji...? Neugodno.

Narječje
Na što ste se najteže navikli ovdje?
- Na govor (osmijeh). Teško sam se navikla na govor. Ne može me se pokolebati da govorim međimurski, a i kad nešto kažem s prizvukom vašeg narječja, uvijek čekam da se ljudi počnu smijati.