Vlado Turek - sretno dijete dviju majki

Preložanin Vlado Turek rođen je 26. srpnja 1973. godine u čakovečkoj Bolnici. Dramatična borba za njegov život, zahvaljujući novinaru Franji Preložnjaku, dospjela je na stranice Međimurja te je u broju od 22. kolovoza 1973. objavljena pod naslovom Vlado je spašen. Između redaka naslućuje se hod po rubu ponora, strahovi i patnja, no, to nije ništa u usporedbi s onim kakav je roman o dvije obitelji kasnije ispisao autor najsnažnijih i najnevjerojatnijih priča - život.
Vladina majka Valentina (66) i otac Josip Turek (67), po rođenju sina, nisu slutili u kakvoj je opasnosti zbog teškog oblika novorođenačke žutice. S cijelom su se istinom suočili tek kasnije, kad je najgore prošlo:
- Porod je prošao u redu te smo dijete i ja bili dobro. Rekli su nam da ima žuticu, no, ima je većina novorođenčadi, pa nismo bili pretjerano zabrinuti. Suprug mi je bio velika podrška jer smo oboje 1966. godine prošli strašno iskustvo gubitka prvog djeteta, nekoliko dana nakon poroda - prisjeća se ljeta 1973. Valentina Turek.
- Liječnici su nas željeli poštedjeti stresa te nam nisu rekli da je Vlado u velikoj opasnosti zbog nepodudarnosti RH faktora naših krvnih grupa te da ga od smrti može izvući jedino pravovremena transfuzija krvi. Tek kad je bio izvan opasnosti, rekli su nam s čime su se nosili. Nedugo po Vladinom rođenju, u listu Međimurje objavljen je članak o borbi za Vladin život, uz fotografiju žene - jedne od darivateljica krvi koji su spasili život mom djetetu - priča Josip Turek.
Josip se zagledao u lice mlade žene s novinske stranice i - odlučio. Otišao je u Građevinski kombinat, u kojem je darivateljica s fotografije radila, da joj stisne ruku i zahvali. Tu je rođeno prijateljstvo za cijeli život. Prijateljstvo koje je preneseno i na novu generaciju.
- I danas u srcima čuvamo zahvalnost za sve koji su, uz Mariju, tada darovali krv našem sinu. U članku iz 1973. nabrojeni su još Tina Cigula, Manda Petrović i Fana Mihalić - dodaje Josip.
MOJA MAMA JE I MARIJA
Na fotografiji iz starog broja Međimurja je Ivanovčanka Marija Črep, tada 24-godišnja konobarica u GK-u Međimurje.
- Nikad neću zaboraviti taj dan prije 40 godina, kad su došli ljudi iz Crvenog križa i pitali me želim li dati krv za novorođenče za čiji se život bore u čakovečkoj Bolnici. Nisam razmišljala ni sekunde. Imam rijetku krvnu grupu 0 negativ, a rečeno mi je da im upravo to treba. U to sam doba tek počela raditi nakon porodiljnog dopusta te sam i sama bila majka i suosjećala sam sa ženom čija je beba bila u opasnosti. Otišla sam u bolnicu i dala krv. Nisam bila ni ponosna na sebe niti mi je bilo što drugo bilo važno, osim da dijete preživi. Nedugo poslije toga, na poslu me potražio nepoznat čovjek koji mi je došao zahvaliti što sam mu spasila dijete. I tako smo se suprug i ja upoznali s Valentinom i Josipom Turekom. Posjetili smo ih u Prelogu i tad sam prvi put zagrlila malog Vladu kojem sam dala krv. Bilo je jako dirljivo. Danas smo prijatelji. Redovno se posjećujemo, a i naši sinovi druže se s braćom Turek - priča Marija Črep (64).
SLAST
DOBROTE
Vlado Turek danas je majstor slastičar i kuhar, zaposlen kao stručni učitelj u Srednjoj školi u Prelogu. Nakon godina rada kod privatnika i po ugostiteljskim lokalima na Jadranu, kaže da ga je rad s mladima preporodio:
- Poseban je užitak raditi s djecom, posebno s onima koji su zainteresirani. To čovjeka ponese i motivira, zato mi je drago što smo ove godine upisali dosta slastičara te se radujem novoj školskog godini - kaže Vlado koji je odrastao uz priču o borbi za njegov život, o dobroti. U obje obitelji pažljivo se čuva požutjeli izrezak iz novina. Plemeniti čin povezao ih je i oplemenio spoznajom o najvišoj vrijednosti koju čovjek čovjeku može dati. Na svoje su oči gledali kako ljubav i dobrota pobjeđuju smrt.
- Mama i tata su mi cijeli život govorili da je Marija moja druga mama. Često se šalimo na taj račun te ja njezine sinove Robija i Darka zovem braćom. Ali, duboko u svom srcu, Mariju zaista doživljavam kao drugu majku - kaže Vlado Turek.
Vladu na davnu dramu podsjeća i povišena vrijednost bilirubina u krvi koju nosi za cijeli život, no, liječnici ga tješe da uz zdrave životne navike to neće stvarati probleme. I zato Vlado igra odbojku na pijesku i badminton, vozi bicikl i zdravo se hrani. No, nije zaboravio najvažniji detalj “zdravog života” - otvoriti srce drugima i pomagati im. Nije važno Vladi je li onaj kome treba pomoći čovjek ili ranjeno mače, kakvo je nedavno našao na cesti i spasio.
- Mislim da je ono što je Marija Črep meni ostavila kao naslijeđe - obveza da i ja pomažem - dodaje Vlado.
ZAJEDNO U
RADOSTI
Život je još jednom isprepleo sudbine dviju žena - prijateljica:
- Jednom nam se javio Joža Turek i rekao da on i supruga čekaju drugu bebu te me upitao mogu li ponovo dati krv, bude li problema. No, tad smo i mi čekali naše drugo dijete. Valentina i ja smo zajedno bile u rodilištu u svibnju 1975. i u samo dva, tri dana razlike, na svijet donijele drugog sina. Srećom, sve je bilo u redu i zajedno smo, ovaj put, prošle kroz radost - prisjeća se Marija Črep. Valentina je tada svom drugom sinu dala ime Mario.
I MENE JE
SPASILA
S time niska slučajnosti nije dovršena: suprugu Marije Črep također je ime Vlado, pa je članak iz 1973. izazvao čuđenje u njihovom okruženju:
- Naslov članka bio je Vlado je spašen, pa su, po izlasku novina, svi pohitali mojoj Mariji upitati što mi se to dogodilo, dok nisu pročitali i vidjeli o čemu se radi. Mislili su da je mene trebalo spašavati. Otada se šalim da je i mene Marija spasila jer me je pobrala - uz osmijeh priča 72-godišnji Vlado Črep.
ISKUŠENJA
Za obitelj Turek iskušenja nisu prestala Vladinim ozdravljenjem i rođenjem drugog sina. Godine 1980. Valentina je pretrpjela težak moždani udar.
- Moji sinovi tada su imali 7 i 5 godina. Borila sam se za život svim snagama, no, ne bih uspjela da ponovo nije bilo dobrih ljudi. Iz Čakovca sam hitno vojnim helikopterom prebačena u ljubljanski Klinički centar, i to u doba kad je Tito tamo ležao te je bolnica bila pod posebnim osiguranjem. Operirali su me i spasili mi život - dodaje Valentina Turek.
Poslije te epizode život više nije iskušavao snagu ovih ljudi. Usidrio se u mirnoj uvali u kojoj su odrastala njihova djeca i gu kojoj riječ prijateljstvo ima posebno značenje.
ŠTO SE
DOGAĐALO U BOLNICI
Nekoliko dana nakon Vladinog rođenja, preciznije 31. srpnja 1973., liječnici su krenuli u bitku. To je jedan od slučajeva iz karijere koji ne prekriva zaborav, kaže umirovljena liječnica Verica Jačmenica Jazbec, spec. pedijatar, koja je sudjelovala u spašavanju Vlade Tureka i koja nas je podsjetila na stari napis u Međimurju:
- Tada sam radila kao liječnica s tek dvije godine iskustva na pedijatriji, a slučaja se dobro sjećam jer svatko u ovoj profesiji uvijek ima nešto prvo, što ne zaboravlja. Meni je to tada bila prva eksangvinotransfuzija. Razlog zbog kojeg je Vlado morao primiti krv i danas je delikatan problem u porodništvu, a eksangvinotransfuzija tehnički zahtjevan postupak. Primjerice, kad novorođenče treba primiti toliki volumen krvi, kao u Vladinom slučaju, samo jedan od zahtjeva s kojima se liječnik susreće je pronalaženje adekvatne vene koja može podnijeti transfuziju. To se kod novorođenčadi ne može izvesti putem perifernih vena na glavici ili rukama, već se traži veća, obično pupčana vena. Nakon transfuzije krvi, izvedene u suradnji sa sjajnim liječnikom, tadašnjim šefom transfuzije Tomislavom Šikićem, pod visokim adrenalinom čekali smo nalaz. Srećom, već s prvom transfuzijom, problem je bio riješen. Kad se, u slučajevima poput ovog, djetetu ne bi zamijenila krv, posljedica je encefalopatija, tj., trajno oštećenje mozga. Nakon uspješne terapije, osjećala sam se, u emocionalnom smislu, “suvlasnikom” tog malog djeteta. Voljela bih upoznati Vladu. Prije 40 godina bio je moj saveznik u zajedničkoj borbi - kaže doktorica Jačmenica Jazbec.
Ni protek vremena od 40 godina nije ugasio eho dobrote ove priče. Odjekuje i danas te podsjeća da srce neograničen broj ljudi može zvati prijateljem i - majkom.
Željka Drljić