Zašto lovci love u središtu grada Čakovca?

Vratite nam mir na naše livade

Prvo novogodišnje nedjeljno jutro. Mirno, bijelo, tek poneka pahulja snijega pršti zrakom. Idila.
To smo i poželjeli jedni drugima za novu godinu, zar ne? Mir, ljubav...
A onda odjednom pucnjevi. Petarde? Rakete? Još jedno novogodišnje slavlje?
Pogled kroz prozor otklanja sumnje. Na pedesetak metara od kuća u Čakovcu i Mihovljanu tridesetak lovaca Lovačkog društva Zec iz Čakovca češlja teren u lovu na fazane i zečeve.
Livadama kojima često šećem krenuli su u pravilnoj formaciji u narančastim prslucima i s puškama uperenim prema svemu što se kreće.
Fazan poleti, ali ne zadugo. Poleti prema cesti, možda u nadi da će ga ta barijera spasiti, ali metak je dovoljno precizan i brz. Tragovi krvi još su na cesti ispod mjesta na kojem ga je pogodio metak. Na cesti kojom dnevno prođe stotine vozila, biciklista i pješaka.
Na drugoj strani, drugi lovac puca u zeca. Ranjava ga u nogu, ali ne ubija. Zec više ne može trčati, ali nije mrtav. Vrišti, batrga se...
Meni suze u očima. Mali dlakavi čupavac i prekrasan šareni fazan krase ove mihovljanske livade otkad njima šećem i uvijek me veseli spoznaja da još ima divljih životinja u ovim našim krajevima i da još uvijek nismo sve istrijebili.
Netko će reći što dramatiziram? Godišnje samo za hranu ubijemo 60 milijardi životinja, izlovimo sto milijuna tona ribe, ubijemo 85 milijuna životinja za krzno, od čega više od 2,5 milijuna pasa i mačaka. Oko tristo tisuća dupina, malih kitova i pliskavica godišnje umire zapleteno u mreže u kojima skonča i dvjesto pedeset tisuća zaštićenih kornjača... da ne nabrajam dalje... zbog čovjekovog djelovanja s lica Zemlje dnevno zauvijek nestane 300 biljnih i životinjskih vrsta.
I sad ja “dramatiziram” zbog nekoliko fazana i zečeva.
Za mene je život život, bio on ljudski ili životinjski.
Koliko puta sam s ponosom gledala te mihovljanske livade pune života – srne s njihovom mladunčadi, ptice pjevice raznih vrsta, trčke s malima kako pretrčavaju cestu, fazane u svoj njihovoj raskoši boja i ljepoti ponosite šetnje u proljetnu večer, lisice s kitnjastim repom i bijelim trbusima, kreketave žabe i spore kornjače, male kuštrave divlje zečeve, brže od munje, ali na žalost, sporije od metka.
Bila sam ponosna što živim u mjestu u kojem divlje životinje žive kraj nas, u gustišima iza mog dvorišta, u travi tek nekoliko desetaka metara od moje kuće.
Bila sam ponosna jer divljina kod nas još uvijek živi.
Studija američkog Sveučilišta Wisconsin-Madison napravljena među lovcima utvrdila je nekoliko osnovnih motiva lovaca za lov:
- boravak vani i u prirodi 98%
- prilika da usavrše svoje vještine i znanje 89%
- druženje s prijateljma 86%
- druženje s obitelji 81%
- lov životinja za trofeje 19%.
U razgovoru s nekim lovcima kod nas glavni razlog lova je također boravak u prirodi i druženje s prijateljima, dok vrlo mali broj njih kao razlog navodi strast za ubijanjem.
Svi gore navedeni motivi, osim posljednjih, mogu se zadovoljiti na bezbroj drugih načina i ti su motivi potpuno prihvatljivi. Ono što nije prihvatljivo u lovu je ubijanje i stradavanje nedužnih živih bića u ime boravka u prirodi, sporta ili adrenalinske zabave.
Zato upućujem apel lovcima grada Čakovca da nam ostave živu divljinu sa svim njezinim ljepotama, da pomognu sačuvati život i da nam vrate mir umjesto straha od metka, tišinu umjesto pucnjeva, sklad umjesto smrtne vriske i tupog udarca o zemlju ubijene ptice koja je tek sekundu prije krasila nebo.
Za kraj i izvadak iz Zakona o lovstvu članak 64, točka 1, stavak 2 - “lovištem se ne smatra područje u pojasu 300 m od ruba naselja u nizini i prigorju te 200 m u brdsko-planinskim područjima”.
Lov organiziran i proveden 2. siječnja 2011. u prijepodnevnim satima na lokaciji Čakovec – Mihovljan bio je mnogo bliže naseljenom mjestu nego što je to propisano Zakonom, što se može vidjeti i na fotografijama načinjenim tog dana na licu mjesta (dvadesetak metara od dječjeg igrališta).

Aleksandra Hampamer