Žena koju cijela ulica zove majčica

U dvorištu, u preloškoj Ulici Matije Gupca od jedne od najstarijih Preložanki Vjekoslave Židov (97) slušam priču o jednom dugom životu, priču o snazi dobrote kojom su spašavani ljudski životi - snagom koja je nejake jačala, a zlo odbijala od kućnog praga. Vjekoslava Židov u Prelog je došla kao petnaestogodišnjakinja iz mjesta Drenovec, nedaleko Varaždinskih Toplica. Došla je u dom, danas pokojnog, Matije Židova služiti, a priču su u svojim odrastanjima puno puta slušala njezina djeca. Baka Slava više ne čuje dobro, ali joj je srce tankoćutno i iz izraza lica čita sve što uho ne razaznaje. Prošla je tri rata i ostala bez troje djece: jedno je umrlo u dobi od godine dana, preostalo dvoje ju je napustilo u odrasloj dobi - stradanjem u prometnoj nesreći i zbog teške bolesti. Uz nju je ostalo dvoje djece: sedamdesettrogodišnji Ivan Židov i šezdesetogodišnja kćerka Magdalena Potarić s kojom živi:
- Mamina životna priča neskvadišnja je čak i za doba njezine mladosti. Rođena je u Drenovcu među 11-ero djece u siromašnoj obitelji i jednog dana joj je, na ispaši, stradala krava. Krava se okliznula niz kišom namočenu strminu, a u to doba gubitak grla bio je ogroman udarac za obitelj. Moju majku su jako istukli. Bilo je to vrijeme u kojem su se sajmovima kretali kupci stoke iz raznih krajeva, pa je poslom u taj kraj došao i moj otac Matija Židov. Prišla mu je moja baka iz Drenovca i pitala ga bi li uzeo za sluškinju moju majku, kojoj je tada bilo 15 godina - započela je obiteljsku priču Vjekoslavina kćerka Magdalena.
Tako je baka Slava, negdje oko 1930., došla u Međimurje, u Prelog služiti gazdi Matiji:
- Sjećam se da mi je bilo teško otići iz rodnog sela. Ali morala sam se smiriti i uskoro sam se naviknula - dodaje Vjekoslava Židov.
Gazda Matija od Vjekoslave je bio stariji 34 godine i imao je suprugu s kojom nije imao djece.
- Prva žena mog oca bila je jako dobra. Sjećam se da nam je davala hranu i da nikad nije bila gruba prema nama iako je još za njezinog života moj otac imao djecu s mojom majkom Vjekoslavom. Zato sam i rođen s prezimenom Katalenić i tek kasnije sam dobio današnje prezime Židov. Od svih nas, jedino je Magdalena rođena s prezimenom Židov jer su u vrijeme njezina rođenja naši roditelji već bili vjenčani - ispričao nam je Vjekoslavin sin Ivan.
Prva žena Matije Židova umrla je od teške bolesti, a do smrti ju je brižno njegovala Vjekoslava. Po njezinoj smrti, sluškinja se udaje za gazdu, a u kući u kojoj su podizali svoju djecu uvijek je vladala sloga:
- Moj pokojni otac i moja majka zapravo imaju slične životne priče. I on je kao osamnaestogodišnjak došao iz Hemuševca u Prelog služiti - kaže Ivan Židov i osvjetljava dane djetinjstva:
- Na večer se obitelj uvijek okupljala i tad bi otac nalagao svakom od nas što sutra moramo učiniti. Jako smo poštivali roditelje i nije dolazilo u obzir da kažemo “ne idem ili ne bum”. Danas toga više nema. Mladima više nitko nije autoritet, niti imaju uzore, niti se koga boje. To nije dobro. Mi smo odmalena radili teško, ali poslušno. Kao dječak sam rano ujutro zapregnuo kravu i odspavao u kolima jer je krava bila pametna i znala je sama doći do mjesta ispaše. Kad je stigla, probudila bi me mukanjem. Bilo mi je petnaestak godina kad sam s mamom odlazio raditi na polje, po 4-5 kilometara udaljeno od naše kuće. Mama bi na leđa stavila dvogodišnju Magdalenu, uzeli bismo motike u ruke i krenuli. Kad pričam o tim danima, čini mi se da čujem maminu pjesmu... uvijek je pjevala - jakim, čistim glasom. I danas voli zapjevati svete pjesme, priča Ivan Židov.
SLAVA, DAJ MI MALO GRAHA
Kad je postala mlada gazdarica, Slava Židov nastavila je širiti dobrotu svojim malim svijetom. Svi je u Ulici Matije Gupca u Prelogu desetljećima zovu Majčica, baš kao i njezina vlastita djeca. Slava je uvijek bila doma, posvećena svojoj dječici, a ni tuđu djecu nikad nije ružno pogledala. Ovo je jedino dvorište u Ulici Matije Gupca u kojem su se skupljale generacije djece. Dio najtoplijih uspomena iz djetinjstva uz Majčicu Slavu vezuju danas svi četrdesetogodišnjaci i pedesetogodišnjaci iz ovog dijela Preloga. Kad bi ogladnili, znali su gdje će naći okrepu. Kod Majčice bi ih čekale “ribice bez kostiju”. Tako je Vjekoslava Židov tepala poslasticama koje je pripremala za svoju i susjedsku djecu. Zapravo su to bili pohani cvjetovi bazge ili akacije, a nerijetko ih je obradovala i domaćim čipsom. Na trešnju i jabuku donedavno se penjala da unucima i praunucima dohvati najsočnije plodove.
U vrijeme siromaštva, poslije II. svjetskog rata često su se Majčici obraćale susjede: “Slava, daj mi malo graha da skuham deci.” Slava bi dala grah, ali podijelila i sve ostalo što je imala.
- Ljudi su mi navek govorili: “Daj ti Bog kaj buš 100 let živa”, zato sam tak dugo tu - šali se Majčica Slava su nedavno malim poklonom obradovale članice preloškog Inner wheel cluba. Darovale su joj zlatan lančić s križecom, a Majčica ih je nagradila velikom, djetinjom radošću.
SESTRINO DIJETE
Vjekoslava je održavala kontakt sa sestrama u rodnom kraju, kamo je u davna vremena znala odlaziti i pješice - po 25 kilometara! Jednom ju je u rodnom kraju dočekalo iskušenje. Sestra joj je, nakon dugog oklijevanja, priznala veliku muku što joj leži na srcu. Priznala joj je da ne zna što učiniti jer druga sestra ima izvanbračnog sinčića od 4 godine koji joj je veliki teret i sramota. Sestre iz Drenovca razmišljale su i o mogućnosti da dijete ubiju... utope u rijeci... ali, nije lako ubiti anđela, pa su krvav posao odlagale. Kad je Vjekoslava čula o čemu razmišljaju, dijete je odmah dovela u Prelog i odlučila ga podići. Sa sestrama je potpuno prekinula kontakte:
- Nisam to mogla razumjeti. Kako netko može i pomisliti da ubije nedužno, zdravo dijete?! Čim sam ga primila za ručicu, osjećala sam kao da sam ga sama nosila pod srcem - priča Vjekoslava, a tad joj munja sijevnu zjenicama i osmijeh nestade s lica.
- Nije kurva ona koja se kurva, već je kurva ona koja napusti svoje dijete! - presiječe oštrica ljutnje iz dobrog Slavinog srca.
Dječak kojeg je majčica Slava dovela u svoju ulicu i danas je živ i zdrav. Ima djecu i unuke koji jako poštuju Majčicu Slavu.
- Kad sam dovela svog nećaka u Prelog, uskoro su mi se obratili susjedi koji nisu mogli imati djece i zamolili me da im dam maloga. Bili su to jako dobri ljudi i znala sam da će mu biti dobro. Ipak, teška srca donijela sam tu odluku jer mi se tak milil, više od moje vlastite djece... i s mukom sam se odvojila od njega. Srećom, ostao mi je tu, u blizini - sjeća se Majčica Slava.
BUŠ MI DOŠLA NA ROĐENDAN?
Domaći su navikli gledati Majčicu Slavu kako s motičicom kreće prema svojoj zemljici. Okopavati krumpir. Ili brati drač za kokoši. Kad se nedavno u blizini poljoprivredne parcele gradio objekat, radnici koji nisu odavde, u nevjerici su gledali pognuto, sitno tijelo, ne sluteći koliko je snage i dobrote u njemu.
- Donedavno je Majčica cijepala drva, a na moje molbe da ostavi teške poslove odgovorila mi je: “Buš mi dal živeti” - uz osmijeh priča sin Ivan.
Majčica ima 12 unuka i 20 praunuka. Razgovaram i s njezinom unukom, četrdesetogodišnjom Suzanom Lacković koja je dočekala radost da joj baka čuva vlastitu djecu. Suzana svjedoči o ljepoti djetinjstva uz Majčicu, o ručno izrađenim krpenim lutkama za unučice, o finoj hrani kojom je hranila svoje ptiće.
- Od bake sam naučila cijeniti dobro i ne biti zlopamtilo, ali voljela bih da imam srce još bolje od ovog... srce poput njenog - kaže Majčičina unuka Suzana Lacković. Suzana vodi dramsku sekciju u Seljačkoj slogi Prelog i u njoj gori želja da jednom napiše komad o životu svoje bake.
Svaku suzu Majčice Slave upile su požutjele stranice njezinih molitvenika, a grmljavinu bola u srcu nadglasala pjesma.
Na rastanku, Majčica Slava me poljubila i pitala: “Buš mi došla na stoti rođendan?”
Željka Drljić