Znanstvena analiza holokausta u Međimurju

Dostupnu dokumentaciju za još jednu znanstveno neobrađenu temu iz prošlosti Međimurja prikupili su u međimurskom Povijesnom društvu. Radi se o istrebljenju Židova za II. svjetskog rata. Kako su nam rekli u toj udruzi, holokaust u Međimurju svi spominju samo kao neku prigodnu priču, a da ga nitko nije sustavno obradio i izvukao potrebne zaključke. Još nitko nije odgovorio na pitanje koliko je uopće Židova živjelo u Međimurju kad je započeo II. Svjetski rat, a nije definiran ni pojam Židova.
U Društvu vele da se kod nas općenito Židovom u današnje vrijeme određuje čovjek po njegovoj vjerskoj opredijeljenosti. No, za ondašnje naciste to je bilo pitanje porijekla, roda i krvi. Za njih je Židov bio i onaj čiji su ne samo roditelji, nego i baka i djed bili Židovi, pa makar se on sam, kao i njegovi roditelji pokrstili.
Židovska općina u Međimurju 1941. godine brojila je oko 800 ljudi. Pitanje je koliko je njih bilo u mješovitim brakovima, koliko pokrštenih. Općenito se smatra da je njih 600 odvedeno u Auschwitz, dok Mađari čak barataju s brojkom od 400 osoba.
Oko svih tih brojki treba dvojiti jer je velik broj Židova nakon proglašenja HDH iz te države pobjegao u Mađarsku i Međimurje koje je bilo pod Mađarima. Ovdje oni nisu bili proganjani, zatvarani i ubijani. Jedino su tjerani u vojsku kao radna snaga. Samo 1942. godine iz Mađarske, pa onda i iz Međimurja, na istočno ratište u sklopu radnih odreda odvedeno je 50.000 Židova. Stoga se nameće pitanje koliko ih je poginulo na tom ratištu. Ovo pogotovo stoga što je II. mađarska armija na tom frontu imala gubitke gotovo 80 posto, što je ravno katastrofi.
Do ožujka 1943. godine, kada su u Mađarsku došli Nijemci, u njoj je vladao Miklos Horthy koji je bio konzervativac, ali ne i fašist. Nacisti su ga tada prislili da se deportiraju prvi Židovi i iz Mađarske. Horthy je s vlasti srušen 15. listopada 1944. i tada su na vlast došli njilaši s kojima su i u Mađarskoj krenule masovne deportacije.
No, međimurski povjesničari, prema dostupnim podacima, žele odgovoriti i na pitanje koliko je Židova iz Međimurja sve skupa poginulo. To što je netko deportiran u logor ne znači i da je tamo smaknut. Neki od njih nisu odmah ubijeni, nego su svrstani u radne odrede, pa je bilo i onih koji su na taj način preživjeli i logore. Ono što će se pokušati odgovoriti u svojoj knjizi su pitanja o tome koliko je međimurskih Židova završilo u plinskim komorama, koliko u logorima, koliko ih se spasilo te što se dogodilo po njihovom povratku u Čakovec.
SRAMOTA I OLAKOTNE OKOLNOSTI
Međimurski Židovi su i u ono vrijeme, čak i za današnje prilike, bili vrlo bogati. Bili su vlasnici umjetnina europski poznatih umjetnika, skupocjenog namještaja, tepiha, posuđa. Njihova imovina je, kad su se vratili u Čakovec, opljačkana od strane domaćih ljudi, najčešće prvih susjeda. No, bilo je u svemu i svijetlih primjera i onih koji su spašavali njihovu imovinu, pa i djecu. Pljačka židovske imovine je sramota za Čakovec, vele povjesničari. Olakotna je okolnost to što lokalno stanovništvo nije progonilo niti se obračunavalo sa Židovima prije nego su došli Nijemci.
Po završetku rata dio Židova, njih 150, a možda i više, vratio se u Čakovec te su ponovo osnovali Židovsku općinu. No, nova komunistička vlast s nepovjerenjem je gledala na njih, kako zbog vjere, tako i zbog toga što su mahom bili vlasnici oduzetih tvornica, trgovina, obrta i kuća koje su tražili natrag. Sva je imovina bila nacionalizirana i komunisti im to nisu htjeli vratiti. Većina njih stoga je 1948. godine bila prisiljena otići u Izrael, a dio je otišao u Švicarsku, Veliku Britaniju i druge europske zemlje te u SAD.
TKO JE SRUŠIO ČAKOVEČKU SINAGOGU?
Pitanje na koje u svojoj knjizi žele odgovor dati međimurski povjesničari je i ono tko je i kada srušio čakovečku sinagogu. Prema njihovim istraživanjima, ona je srušena po nalogu čakovečkog Gradskog poglavarstva, a rušenje je počelo 9. srpnja 1944. godine. Rušenje je obavio zidarski obrt Ignaca Jurinca.
(rt)