Bijedan frankovački pamflet

Kako je to bijedno! - prvi je zaključak kad čovjek pročita u listu »Međimurje« od 27. rujna ružan paskvil neke nepotpisane skupine nostalgičara za davno propalom kvislinškom tvorevinom. Oni se potpisuju kao tobožnji “Hrvatski domobran”. U Zadru su bar otvoreni: na godišnjice 10. travnja, osnutka NDH, skupi ih se desetak i u crnim ustaškim odorama prođu ulicama, na zgražanje građana.
U Čakovcu ih smeta što je Međimurska županija poslala u neke škole knjigu “Kalnički partizanski odred”. Ona je to učinila očito s namjerom da mladom naraštaju posluži kao vrelo podataka o tome kako su se, u vrijeme II. svjetskog rata, mnogi njihovi očevi i djedovi, okupljeni i u Kalničkom partizanskom odredu, borili protiv mađarske okupacije hrvatskog Međimurja.
Na Kalnik su se sklanjali mnogi ilegalni borci, odande su, uz golemu opasnost pri prijelazu Drave, dolazili organizatori otpora i borci za nacionalnu slobodu Međimuraca, na isti način kao što su se istarski Hrvati borili protiv fašizma i za priključenje Istre matici zemlji Hrvatskoj, u čemu su sudjelovali svi slojevi, i istarski svećenici. Potkraj rujna proslavljena je 68. obljetnica povijesne pazinske sjednice Narodnooslobodilačkog odbora Istre, na kojoj je govorio i istarski župan. Svi mediji su to objavili.
Je li se tzv. “Hrvatski domobran” usudio prosvjedovati protiv istarske proslave? Koliko znamo, nije. Ali se njihovi prirepci u Varaždinu i Čakovcu usuđuju drsko napasti normalan akt Međimurske županije što je školama darovala jednu knjigu koja, uz ostalo, dokumentarno opisuje i borbu Međimuraca za oslobođenje svoga hrvatskog zavičaja. To je, kako ističu, “veličanje partizanskih zločina po školama u Međimurju”.
Podla priča
Znamo tu podlu priču koja cijeli hrvatski antifašistički otpor proglašava zločinom. Traže i promjenu hrvatskog Ustava - da se iz njega izbriše spominjanje odluka Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz 1943. godine, kao, uz Starčevićev i Radićev nauk, izvorišnih osnova stvaranja demokratske Republike Hrvatske. Za njih bi Republika Hrvatska trebala biti nastavak Pavelićev NDH. Tako se i ponašaju te svojim djelovanjem truju demokratsku klimu u Hrvatskoj.
O tome svjedoči i nedavni javni skandal - odlazak skupine ultradesnih frankovaca iz Čakovca na Kordun, u Veljun, i vandalsko oskvrnuće kosturnice s 525 pokopanih žrtava ustaškog pokolja u svibnju 1941. Je li tzv. “Hrvatski domobran, Ogranak Varaždin-Čakovec”, tada prosvjedovao protiv tog vandalstva? Je li pitao policiju što je poduzela da se počinitelji kazne?
Žrtve Pavelićeva režima
Kad već spominju žrtve od prije gotovo 70 godina, zašto se ti nostalgičari ne sjete prisilno regrutiranih 5.000 domobrana iz varaždinskog i drugih vojnih okruga koji su 1941. kao tzv. “Hrvatska legija” poslani na istočnu frontu da pomognu Hitlerovoj nacističkoj armiji u osvajanju Rusije sve do Staljingrada? Palo ih je 4.000. Pavelić ih je žrtvovao za tuđe interese. Gdje su tijela tih hrvatskih mladića? Po stepama oko Dona. Zašto o tom šutite? Kao što šutite o svim doista nevinim ljudima što ih je pobio Pavelićev kvislinški režim.
Među prvim žrtvama bili su varaždinski Židovi - svi do jednoga su pobijeni u logorima širom NDH. I koprivnički - njih 600. Prvi ustaški logor bio je u Danici kraj Koprivnice. Već prvih mjeseci NDH u njega je dovedeno 5.000 ljudi. Da ne spominjem gorku sudbinu 600 međimurskih Židova. Srušili su im i sinagogu.
Primorani smo toga se prisjećati zbog provokativnog istupa zaluđenih pojedinaca i ultradesničarskih skupina, koje politički ne znače ništa, ali su, baš zbog toga, bučni, pa mogu otrovati neupućene. Pridružujem se prosvjedu međimurskih antifašista.
Najvrjedniji
dokument
Monografija “Kalnički partizanski odred” ide u red najvrijednijih dokumenata o sudjelovanju naših ljudi, i Međimuraca, u velikom oslobodilačkom ratu na području takoreći na puškomet od granice s Trećim Reichom (u okupiranoj Štajerskoj). Koliki je bio razmjer toga rata svjedoči činjenica da su partizanske snage, među njima i one s Kalnika, u ljeto 1943. stvorile slobodni teritorij od Ludbrega do Pitomače, što je bio drugi oslobođeni teritorij, uz onaj na Kordunu i Lici, u tada porobljenoj Europi. Pale su brojne žrtve, naročito u borbama za Ludbreg. O njima se posebno govori u toj monografiji.
Objavljen je i sjećanje legendarnog komesara Ivana Šibla na pogrebu poginulim borcima. To je najdirljiviji izraz ljudske tuge u povodu smrti palih drugova. U njemu se ćuti dramatski naboj povijesnog trenutka. Mladi bi ljudi trebali to pročitati.
Žalosno je što smo primorani uopće govoriti o temama od prije 70 godina, umjesto o egzistencijalnim pitanjima suvremenog hrvatskog čovjeka, o njegovom društvenom položaju kao radnika i kao građanina, o izgledima neposredne demokracije u nas, o našoj sudbini u EU.
M. Marđetko