I to je praznik!

Tim riječima dočekala sam „križare“ koji su došli blagosloviti obitelj povodom božićnih blagdana. Za mene kao i za mnoge mještane može se reći da je taj dan praznik. Zašto? Posebne pripreme, poseban ugođaj da je sve uredno, čisto, izlazak na ulicu, razgovor - gdje su „križari“? Psi su u svojim kućicama, dvorišna vrata otvorena, svečani doček posebnih gostiju koji jednom godišnje obilaze blagosloviti domove i obitelj koji po običaju ostaju doma. Običaj se ne želi prekinuti po onoj narodnoj “Bolje da nestane selo nego običaji”. Razmišljam možda je još bolji pozdrav za doček velečasnog i njegove pratnje: Samo uniđi pod moj krov i ozdravit će duša moja...
Mnogi usamljenici u 4 zida, u prekrasnoj kući izabrali bi taj drugi pozdrav za doček. Veličina same pojave “čovjek” ne može se usporediti sa zlatom kad čovjek ostane sam, bez najmilijih, a još k tome star ili bolestan. O tome se kasno razmišlja, jer dok smo mlađi stvari su najvažnije. I to smo doživjeli.
Kratki susret i razgovor sa gospodinom župnikom Marijanom Horvatom i zvonarom Ivicom Knezom dali su mi povod da ovo pišem. Zamolili su me da pišem na internetu da i mladi čitaju, a meni ne treba puno. Jedva čekam da izbacim na površinu mnogo stvari koje ne mogu rješavati ni pod kojim uvjetima, a tište me. Svima nam treba malo sunca jer svi događaji počinju i završavaju crnom kronikom. Mislim da svaki čovjek zrači malom zrakom sunca i dobrote, samo treba naći snage da osvjetli i druge oko sebe: pomogni drugima - pomogao si i sebi. Sretan je čovjek ako su i drugi oko njega sretni, te ako je i on doprinio toj sreći. Ali ispada da smo jalni - gledamo sebe, a druge ne vidimo. Ima li tu istine o mentalitetu koji nam ne dozvoljava da idemo brže za blagostanje svih.
Da se vratim na moju temu. Je li na taj razgovor da pišem o prazniku moje goste naveo moj članak u “Međimurju” Ponovo zajedno, a netko iz uredništva dopunio Ponovo praznik. Poseban praznik je dan kada nam dođu u goste ili samo nas posjete drage nam osobe i prijatelji. To se dogodilo i ovaj put, 2. siječnja 2014., subota i moj doček “I to je praznik!” što je bilo veoma ugodno čuti od župnika i zvonara.
Mi stari ipak moramo i možemo biti primjer mladima koji su pametni, ali stariji su mudriji. Zar sve što smo stvorili ne valja, sve treba rušiti? Ipak, nađimo što je bilo najbolje i pozitivno. Studenti, srednjoškolci, razmišljate li o projektima koji se nude (besplatno) za razvoj i bolji standard našeg sela i kraja? Što znamo najbolje, u čemu se razlikujemo od drugih? Nikad nije kasno. Na vama je i naša budućnost. Iskoristite bake i djedove, umirovljenike, njihovu mudrost i - financije!
Ljubica Veselić,
Kotoriba