Glas javnosti 21.04.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:37.

Je li i moj pas moj bližnji?

Tekst Zinke Čituš Čižmešija iz prošlog broja o nečovječnom “brisanju” pasa s ulica međimurske Donje Dubrave prokazuje prenaglašenu revnost u sprovođenju zakonskih normi, ali i ponašanje “sile zakona” mimo zakona. Rečenice teksta su prepune emocija različitog predznaka. Čule su se ovih dana mnoge reakcije na naslovnicu i suštinu teksta.
Bilo je i onih: pa kakša je to drama? Dela se samo o psima štraserima. Moguće. Ali samo tako dugo dok su u pitanju tamo neki psi iz nekog drugog sela. Činjenica je da psi nisu pojava koja s kišom dolazi iz oblaka što znači da svaki pas svoga gazdu ima.
Ili bar ogromna većina. Naravno - nije svaki pas umiljato “društveno dobro” niti pak zbrinuto stvorenje. Zinkina priča niti ne govori o tome.
Ona govori o okrutnosti i neistini koje ne smijemo prihvaćati zdravo za gotovo jer su nam novi stilovi života koje nam formiraju tv, radio, novine, internet,ali i moj bližnji.... prepuni sve naglašenije otuđenosti, okrutnosti i laži. Maksimu “pas je najbolji čovjekov prijatelj” nisu stvorili  šintari, ali neki pravilnici i zakonske odredbe mogli bi početi tom rečenicom. Prije svega - čovjek je moj bližnji s dušom, ali na Zinkinoj sam strani zato jer prepoznaje i etiketira silu koja gnječi i briše osjećajnost bez koje nam život zamotan u ljudske zakone malo vrijedi.
Ivan Goričanec

Izvor: 2869