Kak je bilo - kak je ve?

Osjećam potrebu da u ime prekrasne kotoripske publike zahvalim organizatorima, izvodiđačima, gostima, simpatičnim voditeljima na dvodnevnom druženju na 8. Županijskoj smotri međimurskih narodnih običaja. Vrijeme je brzo proletjelo uz tople riječi voditelja Alena i Edite koji su nas upoznali sa bogatim sadržajima KUD-ova koji su bili naši gosti iz Ivanovca, Domašinca, Donjeg Kraljevca, Strahoninca, Žiškovca, Goričana, Gornjeg Kraljevca, Nedelišća. Posebna zahvala i gostima KUD-a iz Skrada kojima nije bila daleka Kotoriba. Posebna zahvala i donatorima bez kojih svega ne bi bilo.
Impresionirani scenskim prikazom narodnih običaja koji su bili slični u svim sredinama našeg kraja i to ne tako davno jer smo dana živući svjedoci svega što smo prateći na sceni gledali i uživali kao da smo sami na sceni, kao da nas je sve to vratilo u naše-moje godine mladosti kada sam i sama stasala da sa nađem na drešu za vršenje žita, prvu posestrinu koju i danas susrećem - to je nezaboravan doživljaj.
Sve smo kao djeca, tinejdžeri naučili raditi u obitelji, a te radne navike i danas pomažu da samo rad održava čovjeka zdravim i sposobnim da savlada sve prepreke i napoznanice koje nailaze. Obitelji su bile brojne - puno djece, tri generacije zajedno, ali posla je bilo za sve. Veći poslovi kao ljušćenje kukuruza, vršenje žita, čehanje perja, kolinje, obavljali su se u društvu susjeda, rodbine, kumova. Bilo je zabavno druženje, bilo je pjesme, šala, plesa i ljubavi. Velike i vrijedne tekovine smo naslijedili i ponosni smo na to, ali pitanje je da li smo te najvrednije tekovine u stanju iskoristiti i sačuvati za naša pokoljenja. To su - draga nam plodna polja, livade, šume, vode, a tu su i prekrasne kuće i okućnice. Danas imamo mnogo više obrazovanih mladih ljudi za koje nismo sigurni gdje će naći svoju egzistenciju ako se odreknemo prirodnog bogatstva koje pruža selo koje je idila življenja za sve koji su otišli.
Veza sa prirodom se ne smije prekinuti jer zdrav život je moguć ako ga gradimo na zemlji gdje smo se rodili i koju smo naslijedili - ali danas kao da nismo sposobni ocijeniti da je to najveći kapital.
Nekad su naše njive krasili ljubičasti cvjetovi hajdine (ja pamtim) dok danas skupo plaćamo ukrajinsku kašu. Nekad nas je othranio kukuruzni i raženi kruh kojeg smo se odrekli u ime bijelog (neznanje), a danas je za mnoge preskup. Nekad su starci ostajali u obitelji, danas ih guramo u domove i ne pitajući ih. Nekad su učenici odmarali uz knjigu umorni od poslova na njivi i obitelji. Nekad se znanje stjecalo na konkretnim poslovima koji život znače. Danas mladi stječu znanje na internetu, najmlađi se zabavljaju igricama na kompjuteru. Svi su oni statisti, a ne akteri i upitno je kako i što to znanje primijeniti na stvarni život za bolje sutra.
To nitko ne zna.
A danas mi - mnogi od nas okrećemo glavu od te najbolje hraniteljice jer kao ništa ne vrijedi (poput staraca od kojih se otuđujemo).
O tim temama što smo naslijedili i koje vrijednosti su za život najvažnije moramo puno više razgovarati i razmisliti što smo u stanju sačuvati, unaprijediti i ostaviti u zalog našim potomcima.
Ljubica Veselić