Laburistima nedostaje...

...jasna idejna platforma da bi se razvili u radnički pokret

Zbog polemike oko sadržaja “Kajkavskog kolendara” i drugih tema nisam dosad dospio odgovoriti Branku Vukšiću koji je na moj kritički osvrt na njegovo pisanje i uopće na djelovanje Hrvatskih liberala odgovorio i cinično i prepotentno: “Horvat se sapleo u ideološke kučine” (»Međimurje«, 21.2.).
U svom poznatom stilu “kritike svega postojećeg”, što traje mjesecima i godinama, on se oborio i na moje sugestije da, kad već laburisti proklamiraju neposrednu demokraciju kao svoje temeljno načelo, podrže i stalno podržavaju sva nastojanja oko razvoja radničke participacije u upravljanju kao stvarnom obliku neposredne demokracije u gospodarstvu i ostalim sferama društvenog života, te da u tom smislu ispitaju kako rade i na kakve sve teškoće nailaze radnička vijeća, izabrana po postojećem Zakonu o radu.
Vukšić je tu moju sugestiju nazvao “lažnom suosjećajnošću”. Kaže da se oni, laburisti, za radnička vijeća “bore na terenu, educiraju radništvo, bodre neorganizirane...”. Ne kaže gdje i s kakvim rezultatima. Ali nabraja što laburisti poduzimaju u Saboru, pa rezolutno zaključuje: “Ivo Horvat živi u svijetu omađijanom ideologijama, pa ne vidi stvarnost ispred nosa. A dijeli lekcije u ime naroda, i to s visoka.”
Ta moja “lekcija u ime naroda, i to s visoka” zapravo se svodi na to što sam napisao da su radnička vijeća “prvi stupanj za daljnje napredovanje u razvoju zaista demokratskog društva na svim razinama i u svim oblicima. Jednako i radničko dioničarstvo prilagođeno našim uvjetima. Tko to ne razumije, uzalud mu se nazivati laburistom”. I pritom i dalje ostajem.
Zašto se Vukšić na tu moju ocjenu osjeća uvrijeđenim pa, čak u naslovu, tvrdi da se “Horvat sapleo u ideološke kučine”, ne mogu dokučiti. Radnička vijeća, radničke kontrole i drugi oblici participacije radnika i građana u odlučivanju o javnim poslovima abeceda su svakog ozbiljnog pristupa izučavanju radničkog pitanja i organiziranja radničkog pokreta na demokratskim osnovama, sada i ubuduće, u nas i u svijetu, naravno ukoliko se ne dogodi nešto izvanredno jer je neoliberalizam u ozbiljnoj krizi pa su mogući razni ishodi. To je genuini smisao nauka genijalnih začetnika i teoretičara međunarodnog radničkog pokreta, pa i hrvatskog od njegova početka potkraj 19. stoljeća (vidi povijesnu knjigu Josipa Cazija).
Savjetovat ću našim laburistima, socijaldemokratima, a i ostalima koji pokušavaju formirati zametke ozbiljnog radničkog pokreta na lijevim pozicijama (a drukčije i ne može) da, uz ostalo, imaju pri ruci i Krležine “Teze za jednu diskusiju iz godine 1935.” (“Deset krvavih godina”, Zora, 1957.). Bez njih je hrvatskom intelektualcu nemoguće spoznati svu kompleksnost hrvatskog nacionalnog i socijalnog pitanja, ni tada ni sada.
Da bi se o svemu tome moglo ozbiljno razgovarati i shvatiti aktualna zbivanja, u ekonomskoj sferi ponajprije, potrebno je, dakle, poznavati i stalno izučavati idejnu baštinu iz raznih faza razvoja hrvatskog i međunarodnog radničkog pokreta i lijeve misli uopće.
To su te “ideološke kučine” koje Vukšić ne razumije, a morao bi kao potpredsjednik stranke koja se, jedina zasad u Hrvatskoj, naziva “Strankom rada”. Neću dijeliti lekcije “s visoka” (kako mi predbacuje Vukšić), ali iza mene je pripadnost hrvatskoj intelektualnoj ljevici 70 i više godina, pa valjda imam pravo da mlađim naraštajima nešto i savjetujem. Zanemare li idejnu baštinu kao tobožnju “kučinu”, laburisti će ostati na političkoj razini sindikata i njegovih revandikacija. U klasno-idejnom smislu radnici Jadrankamena su ispred njih. Oni se bore za punu participaciju u upravljanju. Ovih su dana zajedno s radnicima Brodosplita, Dalmacijavina i Adriachema pozvali “na jedinstvenu borbu protiv neoliberalnog kapitalizma na hrvatski način” (Jutarnji list, 8.4.). Tome bi se zacijelo pridružili i radnici u Međimurju.
U tom ću smislu Vukšića i laburiste uputiti na jedan podatak koji je i mene iznenadio, a vjerujem da će i njih. Objavio ga je poznati ekonomski analitičar kolega Milan Gavrović: “U Italiji, prema nekim podacima, oko 30 posto privrede nalazi se u zadružnom vlasništvu. Tvrtka iz Bolonje, na primjer, kojoj su najvažniji proizvod keramičke pločice, vlasništvo je zaposlenih.
Riječ je o specifičnom dioničarstvu i o dionicama kojima se ne trguje, čak ni unutar tvrtke. Nakon određenog vremena provedenog u tvrtki zaposlenici ih dobivaju besplatno, svaki po jednu, i one im daju pravo da sudjeluju u podjeli dobiti, upravljanju i izboru direktora. Kad odlaze u mirovinu ili napuštaju tvrtku, ona od njih otkupljuje njihovu dionicu (što je oblik otpremnine) i dodjeljuju je drugom zaposleniku.” (‘Novosti’, 23.3.).
Eto i to je oblik neposredne demokracije, sudioništvo u radničkom poslovnom partnerstvu, u radničkom samoupravljanju. Za kakvo bi se spontano založili i naši radni kolektivi u krizi kad bi bilo političkog subjekta koji bi to pokrenuo.
Ivo Horvat