Međugorje, mjesto mira, ljubavi, radosti...

Splet povoljnih okolnosti doveo je do toga da ponovo posjetim Međugorje. Zaigralo mi je oko srca kad sam se tog 7. listopada u ranim večernjim satima našla na okupljalištu među vjernicima za Međugorje. Bili su to vjernici iz župe Sv. Antuna Padovanskog sa svojim župnikom fra Dragom Brglezom. Među njima našli smo se i mi neki iz drugih župa, poput mene. Već od prvog trenutka osjećala sam se dobro jer sam veliku većinu poznavala. Smjestivši se u autobus i pomolivši se krenuli smo na naše dugo putovanje. Pred nama mnogo kilometara, neprospavana noć ali u Međugorje stižemo budni. Za neke je ovo i bio prvi susret sa svetištem. Ulazimo da se pomolimo, da se poklonimo Isusu i Mariji i da svoja srca otvorimo za mir, ljubav, radost... Potom smo krenuli prema brdu Križevac gdje je vladala neopisiva gužva. Mnogo se hodočasnika spremalo da pođe putem križa. Nekako smo se uspjeli ubaciti u tu kolonu koja je moleći i pjevajući krenula prema vrhu. Zahtjevan i težak uspon, ali kad vidite to mnoštvo ljudi koji hrle, neki čak i bosi prepustite se božjoj providnosti. Jednu su djevojku nosili na nosilima njezini prijatelji pazeći pritom da koraci budu uspješni. Po povratku smještaj u pansion, ručak i odmor. Odmor smo iskoristile za odlazak u svetište i kupovinu nekih sitnica. I već je došlo vrijeme za krunicu, zajednička hodočasnička misa i klanjanje pred presvetim. Mnogo je vjernika prisustvovalo klanjanju unatoč hladnoći. Molilo se i pjevalo na više jezika. Najbrojniji su bili Talijani. U potpunoj tišini samo nas je mjesec milovao stidljivo provirujući iza okolnih brda. Po povratku zaspale smo zaista slatkim snom kao dijete u krilu majke. Jutro je brzo pokucalo na naše prozore, a i mjesec je već polako klizio na drugu stranu brda. Uslijedio je doručak, odlazak na brdo ukazanja, sv. misa i oproštaj od drage nam Marije. Zna, ona je s nama i ovdje u našem svakodnevnom životu, ali ovo je nešto jače, milosnije, radosnije... Nakon ručka oprostili smo se od našeg domaćina Pere, zahvalili mu na gostoljubivosti, dobrom smještaju i izuzetno dobroj i obilnoj hrani. Bilo bi možda bolje i postiti, ali... to ćemo činiti po potrebi, negdje drugdje. Posjetili smo Ljubuški. Ja osobno uživala sam u svakom trenutku upijajući svu ljepotu Hercegovine. Na Makarskom području dočekala nas je bura. More se pjenilo a valovi su na pučini bjesnjeli. Posjetili smo svetište Vepric gdje smo se kratko zadržali baš zbog bure. Zbog bure nismo mogli na autocestu pa smo se vraćali starom cestom. Već se i mračilo a atmosfera u autobusu bila je topla, srdačna i radosna barem oko mene. Na području Plitvica pao je i prvi snijeg i zabijelio krovove kuća i obližnja brda. Tako smo u dva dana imali sva četiri godišnja doba. Putovanje se mlao odužilo ali smo ipak sretno stigli svojim kućama i svojim obiteljima.
Je li nas ovo hodočašće obogatilo, oplemenilo? Jesmo li odlučili biti bolji ljudi? Ili ćemo i nadalje zagorčavati život svojim bližnjima, pljuvati, gaziti, ponižavati, omalovažavati druge? Može li čovjek koji mrzi biti sretan? Može li čovjek koji mrzi biti zdrav? Mučimo se nevažnim stvarima, zagorčavamo život jedni drugima i ne dozvoljavamo Bogu da nas vodi, da nas učini radosnima i sretnima. Svi znamo da mržnja razara dušu i srce. Ili ipak toga nismo svjesni? Biti prijatelj i imati prijatelja pravo je bogatstvo. Biti susjed i imati susjeda neprocjenjivo bogatstvo.
Marija Sklepić