Glas javnosti 17.06.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:45.

Međugorje - svijet u malom

Kad sam prije tri godine bila u Međugorju nekako sam mislila da je to zadnji put u mom životu. Bilo mi je to četvrti put i već sam se osjećala kao doma.
I ove godine naša župa Sv. Nikole biskupa u Čakovcu, ustvari sestra Vlatka organizirala je hodočašće.Tako sam se i ja počela pripremati za odlazak u Međugorje. Mnogi su se u međuvremenu preporučili u naše molitve. Moje srce bilo je prepuno ali otvoreno za svakoga.
I tog petka, 16. svibnja padala je kiša. Govorilo se i o odustajanju. Ali srce mi je govorilo da će prestati. Kad smo krenuli na put kiša je i dalje neumorno padala. Već se uvelike govorilo i o poplavama u Bosni i Srbiji pa smo tako putovanje usmjerili našom domovinom. Kiša je prestajala kako smo ulazili u Dalmaciju. Na jednoj dionici puhala je i bura. U rano jutarnjim satima stigli smo u Makarsku. Stali smo u svetištu VEPRIC. Mir, tišina, još pomalo sumrak. Upravo je u tijeku rano jutarnji koncert ptica pjevica. Čarobni cvrkut sve nas je oduševio. Pomolili smo se Gospi Lurdskoj, zahvalili na novom danu i nastavili dalje. Još uvijek sneni uživali smo u pogledu na more, vrhove Biokova i sve to pohranjivali u svoja srca. U Međugorje smo stigli prilično rano. I tu su bili vidljivi tragovi kiše koja je netom prije prestala.
Oblaci su se smjestili u obližnja brda i krenuli na počinak. Sunce je još uvijek onako stidljivo uperilo svoje zrake na cijelo Međugorje. Pošli smo u crkvu da pozdravimo Gospu. Pješice smo se uputili do brda ukazanja.
Usput sam se prisjetila i svog prvog hodočašća u samim počecima. I tada smo prolazili kroz vinograde, voćnjake starim prašnjavim stazama. Vraćali smo se iste večeri jer nije bilo mjesta za spavanje. Tako me žalosti konstatacija da se sve svodi na materijalno. Pošto je Međugorje svijet u malom te ljude potrebno je smjestiti, nahraniti, ponuditi neke suvenire...
Bilo je i sada mnogo hodočasnika. Kineza, Japanaca, Korejaca, Indijaca, Talijana... Ispreplitali su se mnogi jezici, molimo se, pjevalo, svaki po svome. A i sporazumijevali smo se rukama, nogama, osmjehom... I veselili smo se međusobnim susretima. Kao što smo čuli na našim pučkim misijama kako susret znači radost što govori da je bilo mnogo radosti. Prije večernje mise molila se krunica i litanije.
Uslijedila je zajednička misa, molitva za ozdravljenje, klanjanje pred Presvetim... Tekla je rijeka Božjeg milosrđa, bili smo na izvoru mudrosti, mira, radosti i blaženstva. Bilo je lako zaspati. Bila sam u društvu veoma dragih ljudi. Ivana, Ljiljana, Srećko, nešto je najdragocjenije što mi se dogodilo tih dana. Jako smo se lijepo družili, dijelili mnoge stvari i prepustili se da nas Marija vodi.
U nedjelju smo rano ustali. Krenuli smo na križni put u perivoju iza crkve. Jutarnja rosa, prekrasan pogled na veliki križ na brdu Križeva.
Avioni su već šarali nebeskim plavetnilom i dovozili i odvozili hodočasnike. A križni put vodila je sestra Vlatka, onako spontano, s razumijevanjem. Pratili smo Isusa i njegovu majku Mariju na putu muke, patnje i trpljenja. Svoje smo križeve nosili zajedno s njima. Svi smo se našli u tim čitanjima.
Na križnom putu pridružili su nam se Velimir Pleša i njegova supruga Sanja. Žive u Međugorju a rade u konzulatu RH u Mostaru. Veoma se vesele dolasku hodočasnika iz rodnog im Međimurja. Lijepo je živjeti na izvoru milosrđa, mira i ljubavi. Nakon križnog puta otišli smo na jutarnju misu. Po završetku pozdravili smo i Mariju, našu nebesku majku.
Nakon doručka počelo je i pakiranje za povratak. Iza sebe ostavili smo suncem obasjano Međugorje. U blizini posjetili smo etno selo. Sklop kamenih zgrada, brižno održavana priroda, životinje, cvijeće, jedna prekrasna cjelina. U Ljubuškom smo posjetili izložbu posvećenu majkama mnogih autora. A u podzemnom djelu postavljeni su eksponati sa stvarima koje su se koristile u neka davna vremena. Sve su to uspjeli očuvati franjevci koji su i prikupili sve te stvari.
Ova dva dana bili smo obitelj. Autobus je bio naš dom. Prihvaćali smo se, komunicirali međusobno, uvažavali... Bili smo Međimurje u malom. Vraćamo se obogaćeni, ispunjeni, radosni.
Na prvom odmorištu počašćeni smo janjetinom, vinom crnim i bijelim. Hvala svima koji su nam to omogućili. Hvala sestri Vlatki na požrtvovnosti i strpljivosti. Hvala šoferu Mirkecu na ugodnoj vožnji i toleranciji. Hvala svima koji su bili dio ove avanture.
Marija Sklepić

Izvor: 3084