Neistine Centra za socijalnu skrb

Javljam vam se ponukana “priopćenjem za javnost” Centra za socijalnu skrb Čakovec, objavljenog u vašem cijenjenom listu od 1. lipnja, pod naslovom “Mirjana Škvorc nije u registru udomitelja”, na što želim reagirati, budući su u istom iznesene “istine” Centra koje ne stoje, a koje su me kao njihovog bivšeg dugogodišnjeg vanjskog suradnika-udomitelja itekako povrijedile, što će najviše razumijeti i sadašnji i bivši udomitelji, koji najbolje znaju način rada u Centru na relaciji stručni djelatnici - udomiteljske obitelji, te zbog toga i jako dobro znaju zašto su neki, ili smo neki bivši udomitelji.
Kao prvo nije istinita tvrdnja da sam bila udomitelj od 2003. godine, već sam bila među prvim udomiteljima koje je imao Centar od početka 1997. godine, kada su kod mene smješteni prvi korisnici, i od tada pa do prestanka smještaja, odnosno suradnje sa CZSS do 2008. godine, kod mene je bilo putem Centra smješteno 37 korisnika, o kojima sam svim svojim snagama, ljubavlju i umijećem brinula. Bilo je tu različitih korisnika, od psihički bolesnih, do starih i nemoćnih, i uvijek sam za Centar imala otvorena vrata za bilo koju kategoriju štićenika, a za svoje štićenike otvoreno srce, i ja i moja cijela obitelj. Istina je da od studenog 2008. godine, nisam više udomitelj “ni u registru udomitelja” za Međimursku županiju, kako oni kažu, ali to nije zato jer je to bila želja Centra, već isključivo MOJA ŽELJA i ODLUKA, budući nisam više željela biti udomitelj, iz razloga što su izašli novi propisi o udomiteljstvu, kojima je trebalo prilagođavati životni prostor nas udomitelja i štičenika u skladu s novim propisima, što smo moja obitelj i ja zaključili da nam nije nužno (a to je je podrazumijevalo i nova financijska ulaganja), pa stoga ni NISAM DALA ZAHTJEV za nastavak udomiteljstva. Samim time isti mi nije ni mogao biti odbijen, jer ga nije ni bilo, već mi je u skladu s novim propisima Centar morao prekinuti kako oni kažu dozvolu za bavljenje udomiteljstvom, jer nisam ni izrazila želju da se time više bavim na takav način.
Ja i nadalje imam na smještaju tri korisnika, isključivo kao privatni smještaj, bez ikakve veze s Centrom, a takav vid smještaja imaju i mnoge druge obitelji u Međimurju, što znaju i djelatnici Centra i njihova ravnateljica Suzana Belović, što nije protuzakonito.
Što se tiče posjeta mojih štičenika od strane HUMS (udruge medicinskih sestara), ja u tome ne vidim problem. Oni idu kuda žele i to je isključivo njihov izbor. Znam da se nisu dužne javljati Centru, a niti od njih tražiti “dozvole” za posjetu ljudima koji nisu u njihovoj ingerenciji, pogotovo jer je ono što oni donose ljudima kupljeno isključivo njihovim novcima i skupljeno njihovom dobrom voljom. Zar je i to Centar dužan kontrolirati? Ja mislim da oni imaju ozbiljnijeg posla i puno ljudi kojima su potrebni u svom svakodnevnom radu koji je itekako zahtjevan i odgovoran, a ne da bi se bavili ovako bizarnim stvarima.
Budući je članak o meni izašao još 6.3. ove godine, a odreagiralo se tek sada, to također nešto govori o “brzini i načinu rada” unutar te ustanove. I na kraju: mnogo je do sada toga bilo u novinama za što je Centar morao reagirati, pa nije, i pitam se gdje su onda bili?
Toliko radi prave istine i informiranja Međimurske javnosti o zabludi kojom je informirana o mom udomiteljstvu koje je kao i suradnja s Centrom trajala punih 11 godina.
Mirjana Škvorc,
Prekopa 34