O Kulturnim premišljavanjima gospodina Stjepana Hranjeca

Metoda kojom se poslužio gospodin Stjepan Hranjec u Kulturnim premišljavanjima u ocjeni moga rada i svjetonazora natjerala me da zaboravim savjet mudraca (Ne raspravljaj s …. jer vas neće razlikovati) i da odgovorim na njegov natpis u Međimurju 26. II. 2013.
Kada je knjiga o Gimnaziji ugledala svjetlo dana, bilo je jasno da će početi dijeliti sudbinu robe na tržištu. Nekima će se svidjeti, nekima neće. To nije ništa novo, ali je neobično kada loš proizvod, prema mišljenju gospodina Hranjeca, zavrijedi čitavu stranicu.
U maniri svestranog renesansnog autoriteta, koji sebe doživljava kao savjest lokalne zajednice, kreće s kritikom koju je zamaglila osobna taština (nema me u knjizi o Gimnaziji, a bio sam upravitelj, imao kancelariju u zgradi škole koja de iure nije više postojala). Uvredljiv ton napisa imao bi težinu kada bi dolazio od stručnog i moralnog autoriteta i bio potkrijepljen valjanim argumentima. Ja gospodina dr. sc. Stjepana Hranjeca ne doživljavam na taj način, što ću i obrazložiti.
U XXI. smo stoljeću i društvu koje gradi novi sustav vrijednosti. Način na koji promišlja gospodin Stjepan Hranjec liči na umjetničko-političko propagandni pamflet. Nitko ozbiljan neće istrgnuti dijelove teksta i lamentirati nad njima jer misli da bi trebali zvučati drugačije. Svaki autorski rad mora imati stav autora. U mojoj knjizi i to je grijeh. Što da zaključim iz toga – ugledajte se u mene, svima se duboko klanjajte, osim onima koji ne misle kao ja. Smiješnom mogu nazvati i kritiku na račun literature (ima malo autora koji počinju sa slovom H ili HR).Vođena tom logikom, ja bih trebala biti sretna što se pisanja o mojoj knjizi dohvatio HRanjec. Ili pak sprdanje s akademskim naslovom gospodina Goldsteina. Meni ne pada na pamet da to isto učinim s njegovim akademskim naslovom doktora znanosti i radovima koje je objavio. Ili pak da propitkujem njegov stil pisanja, pravopis itd.? To je posao stručnjaka iz te oblasti.
Vrhuncem žaljenja vrijednog pristupa problematici smatram što mi se pripisuje intelektualna krađa. Tobože, uzela sam podatke iz Fragmenata sjećanja (urednik profesor Ivan Pranjić). Suautorica sam te iste knjige i nigdje nisam naišla na primjer da autor citira sam sebe i svoju literaturu. Pitam se koji to vanjski motiv ili unutarnji poriv tjera čovjeka da izgubi mjeru i ostavi dojam zlonamjernog kritičara?
U jednom od prijašnjih brojeva Međimurja savjetovano je kritičarima imena škole da pročitaju knjigu. A ja sada savjetujem da je se pročita pomnije, s manje negativne energije, prouči literatura koja je navedena, pa će se uočiti smislenost i točnost podataka i vidjeti da knjiga s greškom nema toliko pogrešaka koliko gospodin Hranjec želi da ih ima.
Zašto pak gospodina Hranjeca ne doživljavam kao moralni autoritet? Moralni autoritet ne pati od povijesne amnezije, skriva i zaboravlja jedan dio svog života, ne docira o demokraciji, a uporno pljuje po ljudima koje naziva svojim kolegama, etiketira ih i kritizira njihov način razmišljanja. Moralni autoritet uvažava mišljenje drugih, ne vrijeđa ih i ne nameće im svoj, pod parolom demokracije.
I na kraju, ceterum censeo gospodina Stjepana Hranjeca je nešto drugo. Knjiga je samo kukavičje jaje, pljuckajuća metoda. Problem je ime mrtvog čovjeka Josipa Slavenskog koji, po njegovoj želji, a suprotno odluci članova kolektiva Gimnazije, mora umrijeti ponovno. U budućnosti se može svašta dogoditi, nema toga što ljudi ne mogu učiniti. Ipak ne zaboravite, njegovo ga je djelo nadživjelo i međunarodno je priznato.
Verica Mutvar