O Lesarovim laburistima

Ono što dosad nismo čuli ni od jedne hrvatske stranke, obznanio je Dragutin Lesar, predsjednik Hrvatskih laburista - stranke rada. U razgovoru s Globusovim novinarom izjavio je da će, pobijedi li na izborima Kukuriku - koalicija, ići s njima u pregovore i podastrijeti im 10 točaka “pregovaračke platforme”, u kojoj je odmah na drugom mjestu uvođenje neposredne demokracije u politički život u Hrvatskoj “kao zaštite od krivih i loših odluka političek elite” (‘Globus’, 12.8.).
Nažalost, ta točka nije u razgovoru šire obrađena, pa se ne zna odnosi li se to samo na oblike političkih prosvjeda, poput onih u Zagrebu početkom godine, ili i na borbu za nove društvene odnose uopće u političkom životu, a posebno u radnim kolektivima za industrijsku demokraciju, za širu i obuhvatniju participaciju radnika i svih zaposlenih u upravljanju.
Industrijska
demokracija
“Mi smo u sukobu s nepoštenim kapitalistima, neodgovornim kapitalistima”, naglašava Lesar. Upravo to, taj stalni sukob kojemu svjedočimo širom Hrvatske kad poprima i dramatske oblike (“Kamensko”, splitska poduzeća, sinjska “Dalmatinka nova”, neka međimurska poduzeća itd.), rješenje bi mogao naći u odgovarajućim oblicima industrijske neposredne demokracije. Na to vjerojatno misli i Lesar kad kaže: “Ja bih rekao da kapitalizam hrvatskog tipa treba zamijeniti i da se on može zamijeniti”.
Šteta što je Lesar, kako kaže, samo “operativac” pa su mu daleke idejne rasprave koje bi mogle njegovoj stranci otvoriti šire vidike u okviru hrvatskog i europskog radničkog pokreta. Klasici radničkog pokreta - kako ocjenjuje engleski teoretičar Terry Eagleton u svojoj novoj knjizi (“Ljevak”, 2011.) - smatrali su da je demokracija suviše važna stvar da bi se povjerila samo parlamentu: “Ona mora biti lokalna, narodna i prožimati sve institucije civilnog društva. Mora se proširiti na ekonomski i politički život, mora značiti stvarno samoupravljanje, a ne upravljanje povjereno političkim elitama.”
Programi i praksa ne samo europskih socijal-demokrata nego dobrim dijelom i liberalnih demokrata pokazuju da se bez korjenitih reforma u smislu široke industrijske demokracije kapitalistički sistem ne može trajno održati. A danas je očigledno da se on, bez demokratske transformacije, ne može uopće održati, što znači da je pred nama proces pronalaženja novih formula industrijske demokracije s maksimalnim udjelom radnika u upravljanju.
Njemački
Mitbestimmung
To je davno uvidio i njemački socijal-demokratski lider Willy Brandt, zalažući se za tzv. Mitbestimmung, sudjelovanje radništva u upravljanju, pa je sa zanimanjem pratio nastojanja u tom smislu u svijetu i u tadašnjoj Jugoslaviji (sjetimo se njegova posjeta Zagrebu 1970-ih). To su uvidjeli i mnogi europski ljevičari onog doba (Garaudy, Gorz, Mandel i dr.). Odvojivši se od svojih dogmatskih početaka, Garaudy naglašava da radnička participacija u upravljanju predstavlja duboki demokratski preobražaj, prelazak s formalne građanske demokracije na demokraciju koja se na zaustavlja pred vratima poduzeća: “Konkretna demokracija nije suprotnost građanskoj formalnoj demokraciji, već njezino prerastanje u hegelovskom smislu toga izraza: ona uključuje sve tekovine građanske demokracije i odstranjuje ograničenost te demokracije.”
A izvrsni analitičar sindikalnog pokreta André Gorz piše: “Problem demokratizacije industrijskog društva ne može čekati na post industrijsko društvo. On mora biti postavljen već sada”. A Antonio Gramsci davno je upozoravao: “Radnik kao proizvođač mora postati i poduzetnik, čovjek koji preuzima odgovornost za proizvodnju i u širim razmjerima.”
Doprinos hrvatske lijeve inteligencije
Hrvatska lijeva inteligencija dala je značajan doprinos europskoj nedogmatskoj misli u nastojanjima da se pronalaze demokratski putovi emancipacije radničke klase. U tome su najzaslužniji bili praksisovci. Oni su dali najsnažniju kritiku birokratskih deformacija u suvremenom društvu, i u teoriji i u praksi.
Doprinos tome dali su i neki sociolozi s liberalno-demokratskih pozicija. Među njima je i sociologinja dr. Vesna Pusić. Ona, a ne neki od novi socijal-demokrata, kritički primjećuje kako se u nacrtima i prijedlozima novog Ustava iz 1990. nigdje ne spominje radnička participacija. Tek se u konačnoj verziji Ustava, u čl. 55, kaže da “zaposleni mogu imati, u skladu sa zakonom, udjela pri odlučivanju u poduzeću”. Ova kratka odredba - komentira dr. Pusić - ne garantira, ali otvara vrata primjeni participativne kulture.
I neki naši teolozi, na tragu socijalnog nauka Crkve, našli su se suočeni sa stvarnošću opće krize. Riječki nadbiskup msgr. Ivan Devčić pita se “je li kapitalizam ostao jedina alternativa ili postoji neki treći put. Danas smo svjedoci urušavanja i kapitalizma. Postavlja se pitanje može li se on reformirati ili će ova kriza doista potaknuti traženje nekog trećeg puta?” (Novi list, 11.4.2009.).
Sad je prilika da se aktualizira i socijalni nauk Crkve koji nekim svojim stavkama prednjači i programima pojedinih socijalističkih partija u Europi.
Ovo je, i za Hrvatske laburiste, prilika da se ponovo razmotre i rješenja koja pružaju programi radničkog dioničarstva prilagođeni našim uvjetima - da radnici bez ikakve kupnje steknu dionice svojih pogona i tvrtki koje su svojim radom unatrag više desetljeća i stvorili; da postanu i poslovni partneri i samoupravljači, precizirajući ugovorima ovlasti i zadaće izabranih stručnih vodstava. Dakako, ako uspiju da im se menadžment na nemtne kao autoritarna moć, što se već dogodilo u nekoliko poduzeća. Misli li Lesar i na neiskorištene demokratske potencijale izabranih radničkih vijeća? Tko njih spominje, tko s njima računa provesti stvarno suodlučivanje u radnim kolektivima, da se ne događa to što se događa, kao da ih nema?
Ivo Horvat