Ofenziva radikalne hrvatske desnice

U polemici sa mnom dr. Stjepan Hranjec, predsjednik Matice u Čakovcu, dotakao se i pitanja antifašizma, pa veli: “Nitko razuman danas ne smije osporavati antifašizam, za to ne treba mahati Ustavom” (»Međimurje«, 15.2.).
Da, “nitko razuman”! Ali u posljednje vrijeme svjedoci smo upravo te nerazumnosti kad je riječ o karakteru antifašističkog otpora u Hrvatskoj započetog 1941. odmah nakon upada nacifašističkih snaga. Svjedoci smo nove političke ofenzive radikalne hrvatske desnice koja negira oslobodilački karakter organiziranog otpora fašizmu i okupaciji hrvatskih zemalja.
Ideolog te ofenzive ultradesnih političkih skupina je dr. Ivo Banac, povjesničar koji je karijeru ostvario na jednom američkom sveučilištu. On tvrdi: “Prije svega, ovdje nije riječ o antifašizmu, što je kod nas odnedavno komunističko novo ruho, dakle kamuflirani komunizam. Ovdje je riječ o komunizmu kao takvom.” (Globus, 11.2.). Dakle, organizirani otpor okupaciji hrvatskih zemalja, pa i Međimurja, otpor ustaškom fašističkom režimu za Banca je “komunističko novo ruho, kamuflirani komunizam”.
Dosljedan takvom stavu, Banac dalje kaže kako je “besmislica i jasna manipulacija tvrditi da, bez organizirane antifašističke borbe koju je vodio Tito, mi danas ne bismo imali Hrvatsku”.
A upravo to piše u novom Ustavu Republike Hrvatske koji se poziva na ZAVNOH i hrvatske ustave u socijalističkoj Hrvatskoj kao izvorišne osnove slobodne demokratske Hrvatske.
Banac poriče
autohtonost hrvatskog antifašizma
Banac poriče čak i autohtonost našeg antifašizma. O tome sam imao s njim oštar duel preko Novog lista i Jutarnjeg lista prije deset, odnosno prije dvije dvije godine. On tvrdi kako mi “svojeg” antifašizma i nismo imali: “Naš antifašizam bio je strogo kontrolirani projekt KPJ, sekcije strogo kontrolirane Kominterne.” Za Banca istinski je antifašizam onaj liberalne demokracije, i Banac je, eto, došao k nama iz daleke Amerike da nas, kao, nauči što je to antifašizam, kao da smo kolonija.
A zar je trebala nečija direktiva da se ljudi u Hrvatskoj, čim su zaredali masovni ustaški zločini, masovno tome odupiru spasavajući vlastite živote i oslobađajući porobljenu zemlju od tuđina? Otpor tome zlu - pisao sam u Novom listu 10.8.2000. - bio je elementaran, potican energijama jači od svih direktiva ma s koje strane one dolazile, pa i komunističke. Zasluga je hrvatske ljevice, tada malobrojnih komunista i lijevog krila radićevaca, što su znali, uz goleme vlastite žrtve usmjeravati spontani otpor u organiziranu antifašističku borbu te najzad dovesti Hrvatsku, kao federalnu državu u federativnoj Jugoslaviji, na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu.
Suprotno
povijesnim činjenicama
Suprotno povijesnim činjenicama i iskustvu starijih naraštaja hrvatskih ljudi koji su živjeli i bili društveno aktivni do 1990., Banac, zaslijepljen svojom mržnjom prema svemu što se ne slaže s njegovim makartijevskim svjetonazorom, uzvikuje kako se “ne može tvrditi da je antifašizam otac Domovinskog rata” (Globus, 11.2.).
Eto, tako se oglašuju hrvatski radikali, ne samo Banac, nego i Čičak, Jurčević i drugi. Puni su ih ekrani, puni su ih njihovi listovi. Da bi opravdao Pavelićevu NDH Jurčević je svojevremeno objavio knjigu o tome da Jasenovac nije bio konclogor u kojemu su masovno ubijeni zatvorenici, nego normalan radni logor.
Kao po nekom i nečijem nalogu sada se - uoči parlamentarnih izbora - ultradesnica ujedinila u nastojanju da aktualizira iskopavanje jama i da za žrtve okrivi, zna se, antifašizam. Ne pojedince, ne pojedine nerazjašnjene slučajeve za koje bi tek trebalo utvrditi kako je do njih došlo, tko je za to odgovoran i tko se zapravo nalazi u tim grobištima, nego čitav oslobodilački antifašistički pokret. Tako i u Međimurju. Sad su navalili čak na književnika i antifašističkog prvoborca Jožu Horvata. Iz Dalmacije se čuju glasovi: “Zar ćemo sada morati tajiti svoje sudjelovanje u slavnim bitkama na Neretvi i Sutjesci?” Jesmo li dotle došli?
Treba to izdržati. I dosad je demokratska Hrvatska bila često izložena pritisku ultradesnice, pa je izdržala. Izdržat će i sada.
Naravno, povijest društvenog i političkog razvoja nakon 1945. u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji drukčija je priča jer je i sadržaj tih promjena bio drukčiji, uvjetovan unutrašnjopolitičkim i vanjskopolitičkim razlozima. O tome kritički drugi put bude li potrebe.
Ivo Horvat, Zagreb