Glas javnosti 03.12.2009. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:35.

Osamnaest godina poslije

U meni je sazrela želja da posjetim Vukovar. Vukovar - grad patnje, boli, poniženja, razaranja ali i ponosa. Uzdiže se on iz pepela i krvi i prkosi vjetrovima koji pušu i raznose istinu cijelome svijetu. Jer bijahu gluhi i bijahu slijepi na sve ono što se događalo. Ukazala se meni prilika da putujem sa sebi veoma dragim ljudima. S njima sam provodila svoje djetinjstvo, mladost i odrastanje u vjeri. Ali, svojima dođoh a oni me ne primiše jer više ne živim tamo. A tako sam se veselila... Ali ja ih i dalje volim.
Sticajem okolnosti u subotu, 21.11. u ranim jutarnjim satima ja ipak putujem u Vukovar. Okupili smo se sa istom željom da putujemo putevima naših branitelja. Naši dragi domaćini poželjeli su nam svima dobrodošlicu s osmjehom na licu i jutarnjom terapijom. Bilo nas je iz više mjesta i to od 8-80 godina života. Svima nam je u srcu bio Vukovar. Ulogu voditelja ovog putovanja preuzeo je Ivan Kušter sa suprugom. Bio je on branitelj, ranjen, zarobljen i oslobođen. Ratovao je on u Borovu naselju na prvim crtama bojišnice. Pomolili smo se i prepustili svaki svojoj volji. Neki su spavali i nisu ni primjetili da nas je magla pratila veći dio puta. Kad smo stigli nadomak Vukovaru razveselilo nas je sunce i čarolija jeseni koja i tu stanuje. Naše prvo odredište bila je bolnica, ustvari sklonište koje je pretvoreno u muzej. Tu se rađalo, živjelo i umiralo. Dočekala nas je ravnateljica muzeja i povela stazama naših ranjenika. Sve još miriše na krv, suze, patnju i bol. Bjesomučno granatiranje ostavilo je duboke tragove na dušama ranjenika i bolničkog osoblja koje je u tim mukotrpnim trenucima pružalo skrb onima koji su se tu zatekli. Hodajuća mržnja, poput aveti pretvarala je sve u ruševine. Smrti se gledalo u oči iza svakog ugla. Pijani, razulareni, prljavi i mržnjom ispunjeni nekad susjedi i prijatelji, a sada na suprotnim stranama. Iz bolnice smo izišli blijedi, sa suzom u oku i srcem prepunim boli. U nastavku puta posjetili smo i groblje. Bijeli križevi podsjećaju na sve stradale na Ovčari. Prepuno je groblje i grobova dragih i hrabrih branitelja koji su svoje živote položili na oltar domovine. Pomolili smo se, zapalili svijeće i jedno vrijeme upijali ljepotu čarobne jeseni koja nas je okruživala. Put nas je dalje vodio na Ovčaru. Tu smo naišli na Petra Janjića - Tromblona, jednog od trojice preživjelih. Njegovo kratko svjedočanstvo ostavilo je trag boli u našim srcima. Veoma bolno, jezivo, skoro nemoguće a ipak se dogodilo. Hodajuća mržnja tu je izvršila svoj krvavi pir. Bili smo emocionalno utučeni a pogotovo je to teško proživljavao i sam gdin Kušter. Po povratku svratili smo i u hangare “Vupika” gdje je odlučena sudbina ranjenika. Ubili su oni a prethodno mučili i jednu trudnicu u šestom mjesecu trudnoće. Zaista stravično, gotovo šokantno a do jučer to su bili njihovi susjedi, prijatelji, kumovi...
Danas je “Vupik” pretvoren u spomen obilježje palima na “Ovčari”. Jedno veoma uspješno osmišljeno obilježje gdje se u tami izmjenjuju i svjetle njihove slike s njihovim imenima. Sitne žaruljice svjetle na stropu a njihov je broj palih na “Ovčari”. Tu su i neke njihove osobne stvari i sve podsjeća na njihove krikove, patnju i bol. Onako slomljeni i utučeni vratili smo se u grad. Usput smo stali kod vodotornja a zatim ručali i okrijepili se po želji. Mi smo otišle u restoran na brodu koji je usidren na Dunavu. Veoma impresivno i očaravajuće. Prekrasan pogled pruža se na drugu stranu Dunava. A i brodovi i dalje plove Dunavom i povezuju mjesta, ljude...
Napustili smo mi Vukovar ali u srcima ponijeli dio patnje, tuge, stradavanja. No za nas tu tek počinje suočavanje sa stvarnošću. Put nas vodi u Borovo Selo gdje je gdin Kušter branio domovinu na prvim crtama bojišnice. Odveo nas je na položaje odakle su branili Borovo od hodajuće mržnje. Pridružili su nam se i neki njegovi suborci te s nama podijelili neka svoja iskustva iz onih ratnih dana. Svjedočili su oni ovih dana i na televiziji da se sazna prava istina. Neki još uvijek pokušavaju živjeti na staroj slavi onih drugih. Emocije su bile jake obostrano. Suze u našim očima bile su znak suosjećanja. Dok nas je šofer vozio stazama oko giganta “Borovo” g. Kušter je veoma emocionalno proživljavao sve trenutke prisjećajući se ranjavanja, zarobljavanja i na kraju su ih odveli u logore. Imao je bliski susret i s ratnim zločincem Arkanom.
Tu u hangarima “Borova” imali su položaje, skloništa i jedni druge. Taj velebni kompleks i nakon osamnaest godina zjapi za obnovom, za početkom novog života, boljeg sutra za preživjele. Kušter je bio dostojanstven, dosljedan, uvjerljiv, bez imalo mržnje i uvijanja. Rane na srcu ostale su ali uz podršku obitelji, prijatelja i dragih ljudi one se lakše podnose.
Morali smo krenuti i još je mnogo toga ostalo nedorečeno. U Aljmaš smo stigli kad se već počelo mračiti i palila se okolna rasvjeta. S pogledom na Dunav uzdiže se nova crkva. Zvona su zvonila u znak dobrodošlice kad smo ulazili u crkvu. Dočekao nas je upravitelj župe i toplo nas pozdravio. I on je iznio neka svjedočanstva iz ratnih devedesetih. I on je kao i njegovi župljani morao poći u progonstvo. Slike s tog šlepa obišle su svijet. Djevojčica suznih očiju i kuštrave kosice bila je i ostala simbol patnje. Morali su otići i napustiti svoja topla ognjišta. Hoće li se vratiti ili ne? Hodajuća mržnja porušila je sve. Nisu poštedjeli ni crkvu, ni ljude koji su možda i ostali. Nakon nekog vremena u ruševinama crkve pronašli su kip. Dravom su ga odvezli u Osijek i onako neoštećena častili u danima progonstva. I župnik i župljani sa svojom Gospom, tješiteljicom i patnicom vratili su se u Aljmaš. Sagradili su novu crkvu, obnovili domove a ponajprije svoja srca da ne budu zatrovana mržnjom, osvetom i zlom. A ona djevojčica uskoro će postati majka. Vjerujem da njezina beba neće doživjeti istu sudbinu.
S pijetetom smo napustili crkvu i krenuli prema autobusu. Zvona su već pozdravljala drugu grupu putnika namjernika. Pred nama je bio dug put do našeg Međimurja. Usput smo pogledali i film iz bolnice u Vukovaru. Nakon toga malo smo se opustili. Gospodin Serec nas je nasmijao svojim vicevima. Tako smo uz dobro raspoloženje i veoma dobro društvo stigli u maglom obavijeno Međimurje. Sve nas je na kraju pozdravio gdin Kušter i zahvalio svima što smo s njime podijelili njegove iskustva. Dao Bog da se više nikad ne ponovi.
Marija Sklepić

Izvor: 2849