Otvorimo srca za ljubav, radost, mir...

Kad nam se u životu zatvore sva vrata i kad mislimo da nemamo izlaza Bog nam ipak negdje otvori prozor. Zraka svjetlosti uđe u naša srca i osvijetli neki novi put. Postoje situacije u životu gdje se još više zbližimo i shvatimo da jedni druge trebamo. Biti prijatelj i imati prijatelja pravo je bogatstvo. Naše mise zornice upravo su nadahnuće i iskra za ljubav, radost i zadovoljstvo. Tu se upravo i rodila ideja da za Štefanje odemo malo planinariti pošto mnogi znaju da volim ljude i posebno volim prirodu. Prihvatila sam poziv ali sam se malo pribojavala kiše, snijega, poledice... A dan prije najavili su kišu. Ipak, u dogovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu priključila sam se i ja. Željko, Vlasta i prijatelji dobro raspoloženi i spremni za avanturu. U vožnji smo uživali u ugodnom društvu i ugodnom razgovoru. Već iz prve su me osvojili dečki srednjoškolci. Pristojni, simpatični i spremni za druženje.
Stigli smo u podnožje vrha ČEVO. Sam pogled na vrh kojeg zovu i ZAGORSKI KLEK očarava me. Ali pitam se: “Mogu li ja to?” Visok je 562. Ali vrijedi pokušati. Sam početak malo me je obeshrabrio jer već dugo nisam planinarila i nedostajalo mi je kondicije. Naime, svih ovih dana bilo je previše kolača. Jednom prilikom brat i šogorica poveli su nas također na planinarenje na Ivanščicu. Kao da mi je onda bilo lakše iako je uspon bio zahtjevniji. Bila sam tada i nekoliko kg lakša a i mlađa.
Pa i s Bundekima sam planinarila. Predivna iskustva, predivna druženja i čovjek se osjeća bolje. Uspon je trajao nešto više od jednog sata. Putem smo se malo odmorili, pojeli klipiće i nastavili dalje. Bilo je i lakših etapa ali mi je malo zaštekalo prema samom vrhu. Ali u svakom trenutku imala sam podršku Željka i Vlaste.
A onda radost i veselje. Svi smo tu, a iz planinarske kućice dopiru mirisi, nešto se fino kuha. Dočekao nas je dobro raspoloženi domaćin Darko i prijatelji. Naime, Darko dolazi na posao u Čakovec iz Filipića, mjesta nedaleko vrha ČEVO. Željko mu je poslodavac pa je ta povezanost još jača. Bilo je bograča, kolača, vina, finog likera od drenjaka. Fino smo se najeli, malo odmorili i sa samog vrha divili se krajoliku. Riječica Bednja, obrađena polja i okolni zaseoci. Ali pogled seže i mnogo dalje. Pokušala sam si dočarati pogled kad je sve obavijeno u bijelo ili kad pogled plijeni paleta boja u kasnu jesen. Ne znaš što je ljepše. ČEVO je najistočniji i najatraktivniji dio Ivanščice, tako barem kažu mnogi.
Spuštali smo se drugom stazom. Mislila sam da će biti lakše ali i ta staza je zahtjevna i treba uložiti puno truda i napora da se spustimo. A onda smo svi pogledali još jednom prema samom vrhu. Zar je moguće da smo tu bili. Teški oblaci nadvili su se ponad samog vrha i okolnih zaseoka. Tek kap po kap i dalo je naslutiti da se sprema kiša. Hvala Bogu na dragim ljudima, divnom druženju i dobrom vremenu. I s ponosom mogu reći da još uvijek ima divnih, dobrih ljudi. Prije svega moramo biti prijatelji da bismo imali prijatelje.
Marija Sklepić
(Koraj)