Porođajna mito-logija

Kad se žena jednom suoči s najvećim od svih iskustava – iskustvom poroda, o idiličnoj slici rođenja malog Isusa u štali gleda na sasvim drugačiji način. Barem je tako u mom slučaju. Koliko dugo se Marija mučila s trudovima, u kakvoj je panici bio Josip, je li koja babica priskočila u pomoć, možda je u nekoj od obližnjih štala rodila još koja žena i izbezumljivala strpljivu Mariju nadnaravnim krikovima? Ajde, reci, Marijo, kako je tebi bilo. Naravno, Marija se samo iz svih Betlehemskih štalica na štandovima i trgovinama smješka i ironično poručuje: feministkinjo, što te muči, pa porođajni se bolovi isti tren zaboravljaju. Ha, pa to čujemo od svih (starijih) žena koje su dva-tri puta rodile i taj čin više ne namjeravaju ponoviti. Međutim, je li to uistinu tako?
Pitam se kad smo mi žene postale tako osjetljive, krhke kad je u pitanju trudnoća i porod, zašto često zakazujemo u reproduktivnom smislu, zašto se pretjerano bojimo viška trudničkih kilograma, rodbinskih bakterija pri posjetu novorođenčetu, boleština, dojenja, dječjih osipa, ma svega… Što se desilo? Gdje smo izgubile dobru staru žensku intuiciju (Marijinu intuiciju u biblijskom smislu), kad smo to zaboravile opušteno uživati u najvećem ženskom prerogativu, kad smo počele prezirati pelene od domaćeg sukna i besprijekorno vjerovati Pampersu? Evolucija nam je preko načina života očito pokazala zube. Sumnjam da se netko prije stotinjak godina mučio epiziotomijom, sterilnosti je bilo, ali tolikih spontanih pobačaja?! Što je, tu je. Postale smo prave razmažene gospođice. Ne možemo si ni zamisliti jedan betlehemski porod jer znamo kakve divne usluge danas možemo koristiti. I srećom, tu je medicinsko osoblje koje nas takve gnjavatorice prigrljuje, čuva i pazi kao malo vode na dlanu. Ponavljam već istaknuto pitanje – međutim, je li to uistinu tako?
Za početak, svaka čast našem ginekološkom timu u bolnici. Zaista im skidamo kapu jer moraju podnositi nesretnu razmaženu narav rodilja, moraju ostati pri zdravoj pameti uz svakodnevno iskonsko jecanje u rađaoni (vrlo vrlo blago rečeno). Drage buduće rodilje, nemojte se brinuti oko poroda jer vaši su vam liječnici na raspolaganju i u svakom će trenutku maksimalno činiti u vašu korist, olakšati i ubrzati proces koliko je moguće, biti vam na usluzi jer to je nešto što je imanentno njihovoj struci. Lijepo zvuči na papiru, ponekad i u praksi. Gadno je kad baš vi nabasate na sljedeći scenarij: trudovi vas nepotrebno trgaju cijelu noć, a ginekološka ekipa spava snom pravednika kao što se desilo u noći s 26. na 27. studeni. U jednom trenutku pomislite: Što ne rađam sad u nekoj štali, barem bi „Josip“ bio kraj mene i već bih se riješila ovih muka!
I tako smo s velikog mita o rođenju Djeteta došli do mita o rađanju u bolnici. Samo što na riječ mit, nažalost, moramo dodati još jedno o na kraju. Poštovani liječnici ginekolozi, blagdan Božića je u navedenom smislu nekako baš vaš blagdan (ako ste religiozni i ujedno katolici) pa vam ga od srca čestitam! Ujedno je i prigoda da se zapitate trebamo li mi žene rodilje zbilja malo dodatne pažnje u rađaoni dodatno i platiti… Ako je tako, imajte obraza to glasno i izreći jer si prvorotkinja takvu situaciju nesigurnosti, straha i neznanja o stanju vlastitog organizma sigurno više ne želi priuštiti.
Unatoč svemu, ja ću najsretnija sa svojim djetetom u naručju ipak poslušati „Marijin savjet“ i zaboraviti sve porođajne bolove, gospodarske i političke nepravde i gluposti, korupcije i nepotrebne propuste te mirno dočekati predstojeće blagdane. Iskreno to želim i svim čitateljima Međimurja.
ĐuKa