Poštovana ‘gospodo’ lopovi!

Ovo pišem u ime svih ojađenih kojima ste provalili, porazbijali, koje ste okrali… Znam, vi to ionako nećete pročitati, jer ste u većini slučaja polupismeni. Vaša pismenost sastoji se u tome kako preskočiti ogradu, provaliti silom u kuću, garažu, šupu, kako prerezati lanac, lokot, razbiti staklo, pokupiti tuđu muku... Kako što prije pobjeći, nestati, sakriti se, preprodati ukradeno, najčešće budzašto…Itd. Obijači, kradljivci, tati, otimači, kokošari… Vas ne zanima nijemost okradenoga koji nije u stanju shvatiti vaš jadan i primitivan razum (ako se o njemu uopće može govoriti, jer je u razini neandertalca).I ja vas OKRADENI još tituliram ‘’gospodo’’ kad je već tako proklamirano da su (smo) svi gospoda. Ali, nažalost nije pojašnjeno (da samo to nije) na koga se pri tome misli i tko tu, bogodanu etiketu može ispred imena svoga nositi. A poželjno bi čak bilo da je čovjek stvarno i gospodin. Samo mi smo i tu riječ devastirali.
No, ovdje nije riječ o gospodi, gospodo moja! Riječ je o tatima, lopovima, obijačima…maloga kalibra, koji tek uče, gotovo bih ih mogao nazvati kokošarima, koji noću oboružani i alatima provaljuju na tuđe, nasrću na privatnu svojinu, truju pse…i slobodno, bez straha da će biti ‘’uhvaćeni, procesuirani, kažnjeni’’, -odlaze. Pa, bože moj!
Ovdje čak ne govorim o lopovima srednjeg, većeg ili velikoga kalibra niti o pravim pljačkašima – o njima bi se u nas mogle napisati doktorske disertacije – ovdje je riječ o onima do tisuću kuna koji se slobodno kreću bez registriranih prometala, ali s mobitelima, s dobrim alatima…Organizirano.
Riječ je o VAMA što kradete kosilice, kultivatore, prskalice, bakrene cijevi, plinske boce, stolove, stolce… što obijate, razbijate, režete…Zamislite, kradu obrane jabuke, spremljeno vino, stare kapute…sve ono što se može brzo i lako prodati. Pa, bože moj!
Strašno je to! Strašno je to što su te pokrali, što su svojim činom oskvrnuli tvoju privatnost, a najstrašniji je osjećaj što si nemoćan. Što si bespomoćan i nezaštićen.
Obespravljen. Istina – duojde i policija – ka se tuo zapiše, poslika i ?, dale nika.
‘’I kaj ti je človek drugo kak flek, ka čistimo z oblek’’, kak je tuo jen pjesnik rekel.
Strašno je to što unaprijed znaš da će doći u svakom trenutku kada to požele i da će po tisući put pokazati da im nitko ništa ne može. Ili možda može!?
Rekoh- što se može brzo prodati.
Pitam. A tko to bez pitanja otkupljuje ‘’robu’’ na crno, bez dokumenata i tatata…
Zar nismo došli do drugog nivoa lopova. Otkupljivača. Do slijedeće karike koju bi trebalo ‘’pronaći, pohvatati, procesuirati, kazniti.’’
Ali. To je dobropoznati trebalizam.
Negdje sam pročitao – kad mafija krade svi imaju amneziju.
No, Gospodo! Kad – tad!
Samo kažem vam. Ne kazne li vas zakoni, mislite pobjegli smo, slobodni smo…
Ne zaboravite. Ovo zlo u vama, ovo da ste obijali, otimali, krali, pratit će vas do kraja života. Pratit će i vaše kompanjone do kraja života, pratit će i vašu djecu imali ih sada ili ne. Pratit će vas kao noćna mora, jer vi ste sebe sami označili. Vi ste označeni. Stigmatizirani u duši. A zaklela se zemlja raju… Ali, nažalost, vi ni taj nastavak ne znate. Sve dođe na naplatu.
Gospodo – kad-tad!
Danas mi pokradeni od nemoći jadikujemo i smišljamo kako da vas sami osujetimo u vašoj bezdušnoj raboti, kako da se zaštitimo kad nas ne štite, a vas ne ‘’hvataju“…
Sutra? Vidjet ćemo sutra. Gospodo moja, lopovi!
pest