PRIJEPORI OKO KAJKAVSKOG KOLENDARA

Čini se da je Stjepan Hranjec, predsjednik čakovečke Matice, tek sada, nakon dvogodišnje polemike oko karaktera političkih tekstova u Kajkavskom kolendaru, progledao, pa na posebnoj tiskovnoj konferenciji, prema izvještaju Međimurja od 14. veljače, konstatira “da su ocjene čitatelja Horvata i Marđetka isključivo na ideološkim motivima, a uredništvu, posebice uredniku, žele prišiti filoustaška i klerofašistička polazišta...”. Što se mene tiče, samo sam reagirao na začudne ideološke tvrdnje, objavljene u Kolendaru za 2012., kao što je ova “Tko god nije išao u partizane, tko nije pomagao i s njima surađivao, taj je za njih bio neprijatelj koji je već unaprijed bio osuđen na smrt.” Kakva monstruozna laž!
Branili su svoje
hrvatstvo
Stotine i stotine međimurskih Hrvata sudjelovalo je aktivno ili pomagalo otpor mađarskoj okupaciji da bi se kao narod očuvali, da bi očuvali svoje hrvatstvo. Zato se to i zvala narodnooslobodilačka borba. Tako i u Istri, u Dalmaciji, koju je Pavelić prodao fašističkoj Italiji već u svibnju 1941., kao što je tada prepustio i Međimurje Hortkyjevoj Mađarskoj.
Ili kako ocijeniti tvrdnju jednog crkvenog dužnosnika na lanjskom skupu u Bleiburgu “da je hrvatski narod 1945. doživio tragediju najveću u svojoj 14-stoljetnoj povijesti”. Što je to, dr. Hranjec, nego politika koju vaš urednik Kajkavskog kolendara propagira u izdanju Matice? Zar je to i politika Matice? Ali to nije politika najširih slojeva demokratske javnosti u Međimurju, bez obzira na nijanse u njihovoj stranačkoj opredijeljenosti. To je politika uskog kruga, malih bijednih skupina s krajnje desnice, koji ne mogu prežaliti što su njihovi očevi bili angažirani na povijesno krivoj strani, pa su izgubili rat. I sad žele vratiti povijest. Ne bu išlo. Oni mogu žaliti svoje stradale u završnim borbama, i to je ljudski, pa i one poginule kao kolateralne žrtve, ali ne mogu računati s povratkom na političku scenu. Zadnji parlamentarni izbori u Hrvatskoj to su očito pokazali - nijednom takvom kandidatu narod nije dao povjerenje.
A Hranjčeva objeda da su Horvat i Marđetko, protiveći se Pranjićevoj uređivačkoj politici u Kolendaru, “možda i sami sudjelovali u krvoproliću”, toliko je ružna i bijedna da se pitam: zar je Hranjec toliko pao da se služi lažima i podvalama? To nije dostojno jednog intelektualca.
Stari diskurs propalih vremena
No da proširim temu. Može msgr Pozaić ovih dana grmjeti: “Skojevci su opet u modi, ova Vlada je totalitarna kao i ona iz 1945.” (Jutarnji list, 11.2.). To je stari diskurs propalih klerikalnih vremena.
Mogu pojedinci iz tzv. “Hrvatskog kulturnog vijeća” preko svoga portala grmjeti koliko hoće u šovinističkom stilu, pa jedan od njih, neki Maks Slaviček (nije li on iz Međimurja?) izjavljuje da neće više piti “Karlovačko pivo” jer nije “naše”, pa neki korisnik portala nadovezuje poznatu Pavelićevu: “Ljutu travu na ljutu ranu”. Dakle, rat, nova krvoprolića! Bog nas oslobodi onoga u što su nas spremni uvući takvi “veliki” Hrvati. Zašto intelektualci čakovečke Matice neće reagirati na te nebuloze?
Nasreću, ima i drukčijih glasova. Ovih dana dubrovački msgr Mate Uzinić, odgovarajući na molbu oprosta s pravoslavne strane, zatražio je oprost od pravoslavnih vjernika “za sve ono što se dogodilo tijekom tisućljetne povijesti razdvojenosti”. Znači, i za ustaške zločine, i za sve ostale.
Vratiti bistu Karla
Mrazovića
Slučajno mi je ovih dana dospjela u ruke monografija o Karlu Mrazoviću - Gašparu, objavljena 1989. u Čakovcu. Mnogo znam o Međimurju, ali nisam toliko znao o ovom velikanu Međimurja (rođen 27. listopada 1902. u Murskom Središću, umro 23. rujna 1987. u Zagrebu). Revolucionar od rane mladosti: 1918. član Međimurske legije koja čuva Međimurje od upada Mađara, 1919. sudjeluje u mađarskoj revoluciji, 1930. - 1932. studira u Moskvi na univerzitetu nacionalnih manjina zapada, 1936. odlazi u Španjolsku i bori se u internacionalnoj brigadi, 1941. jedan od organizatora ustanka u Hrvatskoj, u listopadu te godine boravi u Međimurju i organizira ustanak protiv mađarske okupacije, 1943. vijećnik je AVNOJ-a i ZAVNOH-a, 1946./1947. ambasador u Pešti, 1948./1949. ambasador u Moskvi, 1952./1953. ambasador u Meksiku, bio je i predsjednik Sabora.
Prema svemu, ime Karla Mrazovića ide u red najznačajnijih imena novije hrvatske povijesti, posebno Međimurja. Do 1990. njegovim se imenom zvala škola u Murskom Središću. Postavljena mu je i bista. Nažalost, 1990. neki su vandali u Murskom Središću srušili Gašparovu bistu. Ona se sada nalazi u Muzeju Međimurja. Taj sramotni čin trebalo bi ispraviti. Vrijeme je da se bista vrati na svoje mjesto, da bi se tako ponovo odala počast tom velikom Međimurcu.
M. Marđetko