Pismo čitatelja
Prošlo je pet godina od ubojstva mog sina Tomislava
Peti Božić, peta Nova Godina, pet njegovih rođendana, peta godišnjica smrti...Sve to prolazi bez njega ,a u glavi mi još uvijek glas doktora koji je nazvao i kazao da je moj Tomislav izgubio bitku za život.
A zašto? Zbog čega? Zbog koga?
I to je dobro znano svima!.Trojica mladića koja su se iste večeri našli u kafiću, u kojem je bio i Tomislav, prebili su ga do smrti. Doslovno su ga iscipelarili i izbacili na ulicu. Dok se Tomislav previjao od bolova oni su se vratili u kafić, nastavili su se zabavljati i s podsmijehom gledali kako se njegov život polako gasi. Nekoliko sati nakon toga Tomislav je preminuo od zadobivenih ozljeda. Ne znam da li su ti mladići krivo odgojeni ili jednostavno trebaju činiti zlo da bi ih se primijetilo u društvu ili nešto treće sasvim je nebitno. Zbog njih jedan je mladi život ugašen. Još više me žalosti što se u našem društvu nešto takvo brzo zaboravi. Nitko ne mari što se mladi životi gase uzalud, zbog nečijeg neodgoja, neljudskosti....
Ja kao majka koja je upravo zbog tog razloga u grob pokopala svog tada 22-godišnjeg sina ne mogu razumjeti bešćutnost našeg sudstva, državnog odvjetništva i svih nadležnih tijela koja se bave "rješavanjem" slučaja da neko ni nakon pet godina ne odgovara za počinjeni zločin. Da ta tri mladića normalno vode svoje živote i stvaraju obitelj kao da se ništa nije dogodilo. Najviše zaboli kad shvatiš da oni nisu ni svjesni onoga što su učinili. Oduzeli su nekome život i bez imalo srama i pokajanja oni se izjašnjavaju da se ne osjećaju krivi. Kakav čovjek može mirno spavati i živjeti s takvim teretom na duši?
Ni sama ne znam na čija vrata da pokucam, kome da se obratim. Tko će imati sluha i volje da se nakon pet godina nešto riješi. Kome god da se obratim svi govore da treba čekati. Ja mislim da je pet godina čekanja pravde previše. Žalosno je to da se na naše sudstvo mora vršiti konstantni pritisak da bi radili svoj posao. Ja znam da njima moj sin nije ništa više osim slučaja koji već godinama stoji neriješen. Ja samo želim da krivci za Tomislavovu smrt konačno odgovaraju za počinjeni zločin. Ne želim više imati sluha ni razumijevanja prema nekome tko nema obzira prema meni. Ako treba svaki ću mjesec organizirati skupove i prosvjede ispred suda. Jednom će nekome doći do glave da je krajnji rok da se nešto riješi. Ne želim da se izgubi još jedan mladi život jer je nasilje normalno i nekažnjivo ako si običan "mali" čovjek. Ne želim da zbog nerada sudstva mladi misle da će proći nekažnjeno zbog loših stvari koje rade....
Ja samo želim da ta tri mladića odgovaraju za ono što su učinili. Želim da shvate da nisu samo Tomislavu oduzeli pravo na život nego su život uništili cijeloj obitelji. Jer život nije više život kad majka jednom položi tijelo svog djeteta u grob i jedino što joj preostaje je da zapali svijeću i pomoli se da će ipak jednog dana netko odgovarati za to.
Spomenka Pergar,
Vukanovec
Pročitajte više: