Glas javnosti 21.12.2017. 06:47. Zadnja izmjena: 21.12.2017. 06:58.

Pisma čitatelja

Razmišljanja oca koji svladava računalne igrice

Kužimo li?

Mišljenje je kao i guzica - svatko ju ima. Ovo je samo moje, ponuđeno vama, ovako bezobrazno i javno, na čitanje, s nadom da ga nećete kao ovca odmah pojesti - nego razumno stvoriti neko svoje, sasvim osobno i privatno poput mojeg, jednako vrijedno.

Skok unatrag

"Ma, mene starci ništa ne kuže.." - rečenica je koju smo sto puta ponovili u našim najranijim godinama, bilo da je služila kao opravdanje za vjerojatno glup potez u životu, ili čisto kao neka pobuna protiv sustava u kojima kraljuju oni stariji od nas, a mi smo kao golobradi klinci bili u jednom kavezu nerazumijevanja, razumljivog samo i samo nama. Sada, sa tridesetak godina na leđima, kralj je promjenio krunu i sada sam ja jedan o onih koji ne razumije mlađe, i koji pokušavam klincima utjerati u njihov dna kod ono što više nije kompatibilno sa njihovim načinom života. I sad sam ja starac koji ništa ne kuži.

Evolucija ili youtube kretenizam

Moj klinac je sada u dvanaestoj, godini kada sam ja više bio u parku nego doma, gledajući sa strane starije od mene kako bacaju po košu, a moja nova lopta još nije dotakla asfalt. Sunce je tada sjajilo nekim posebnim sjajem, trava je bila zelenija a kola iz staklene boce nekako zdravija i finija. "Moj" park je bio prepun klinaca, svih godina oblika i boja, razigrani, bezbrižni, sretni. Danas park zjapi prazan, klupe istrošene od erozije vremena, pokoji tinejdžer baci opušak na košarkaški teren u prolazu ili razbije bocu pive o zid. Kad pričam malome o tim, meni divnim vremenima - gleda me nekim čudnim pogledom, nije mu jasno zašto bi netko po ovoj hladnoći ganjao loptu u parku kad može na playstationu upaliti simulaciju nogometa i zaigrati sa Bayernom cijelu sezonu. Pokušavao sam ga natjerati da počne sakupljati album sličice pa sa vršnjacima mjenjati "dupliće" - ali njemu je draže pogledati koji video na youtubeu od pola sata u kojem neki amerikanac sa društvom igra online pucačinu. Siguran sam bio da je u njemu problem, da ga je tehnologija nepovratno pokvarila i da sam ja normalan po društvenim mjerilima, a on, oprostio mi, nije. Krivio sam odgoj, krivio sam sebe...

Vršnjaci kao kopije

Dvanaesti rođendan bio mu je kao i svaki prošli, napravili smo sa ženom predivnu (nama barem) tortu, kupili grickalice, sokove i ostale điđemiđe, te zamišljali dvadesetak klinaca kako se zabavljaju vani uz nogomet, igraju skrivača i svađaju čija je čija čaša. Prošlo je već dva sata od kad su klinci stigli, zavaljeni nepomično u dnevnoj sobi, bulje svaki u svoj mobitel, ne treba im sok, ne treba im hrana, treba im samo novi level u mobilnoj igri da se na tren razvesele, i nastave dalje igrati. Začuo se tek tu i tamo pokoji glas sa rečenicom: "A di vam je slobodan punjač za mobitel?". Shvatio sam, nakon treće pive, da sam ja taj koji se mora prilagoditi i shvatiti da odgajamo generaciju - koja nije zaostala, čudna - nego normalna za današnja "touch screen" "vr" vremena. Meni, analogcu, preostao je moj kavez zvan nostalgija.

Sivo-žuto

Situacija nije tako siva kao što izgleda, imate dva jednostavna rješenja ovoga naizgled velikog problema. Prva je biti i dalje uporan sa pričama kako današnji život ne valja, kako se klinci ne znaju igrati i družiti međusobno bez tehnologije, maltretirati klince pričama o ribolovu u vašim mlađim danima, oduzeti im mobitel, računalo, tablet i postati čangrizav, zatucan roditelj kakav je odgajao vas. Sjećate se priča vaših staraca o odlasku na ispašu u ranu zoru?  Pa tako sad youtube generaciji zvuče priče iz vašeg djetinjstva. Druga solucija je otvoriti oči, i pokušati shvatiti način na koji klinci danas funkcioraju. Ako rijeka promijeni tok - to je i dalje rijeka koja ide svojem cilju, možda nekim drugačijim i ljepšim putem. Tko zna kakve će vizure na tom novom putovanju vidjeti, i kakve sve živote proživjeti. Budite prijatelj toj rijeci, putujte s njom. Jedan dan možete zajedno pospremati drva, a drugu večer zajedno osvajati zamak u novoj igri. Da, starče, koji mrziš igrice, a gledaš turske sapunice tri sata svaku večer...

I ti naši klinci, ti naši divni i čudni pupoljci, imat će jednog dana svoje pupoljke kojima će pričati o tome kako su imali predivno djetinjstvo, kad su sa starcima tu i tamo zaigrali koju igru na računalu. I pričat će im kako je tada trava bila zelenija, a sunce sjalo nekim posebnim sjajem. Jer - bili su DJECA.

Izvor: Mario Vadlja