Škole nam, naravno, ne trebaju…

U Mačkovcu se prije par godina na ulazu u selo (kod lipe) postavio spomenik koji vjerno uprizoruje raspelo Isusa Krista. Neznam tko je to odobrio, no sumnjam da bi se ljudi složili ako bi se kraj ulaza u Mačkovec postavio kip Davora Gobca kojeg ja osobno obožavam.
Dalje, i crkva je bila renovirana prošle godine s dodatnim proširenjem (što je u redu, ali…) dok se kod Područne škole Mačkovec nije promjenilo NIŠTA! 
Da objasnim. Područna škola Mačkovec koju sam i sam pohađao je nepromjenjena pa sigurno više od petnaestak godina. Učiteljima te škole dobro bi došli veći prostori, pogotovo učenicima za vrijeme tjelesnog kad se moraju smrzavati vani ili se prilagoditi skučenom prostoru dviju učionica. I ne samo to.
A što je s vrtićem pokraj škole, pitam ja vas. Djeca se igraju s igračkama koje su starije od njih. U interijer se nije ništa uložilo a svake godine se unutra uče i “izgrađuju” maleni ljudi. Naši potomci. Na fakultetu predškolskog odgoja dobro je poznato da su prve godine razvoja djece najvažnije. I da bude situacija još gora, crkva je svake noći osvjetljena s tri reflektora, troši struju u doba recesije, diči se svojom svježinom dok škola i vrtić čekaju i trunu u mraku.
Vanja Vrbanec,
Mačkovec