Skribomanski parazitizam

Iako s odbojnošću ulazim u polemičku kaljužu s Ivom Horvatom iz Zagreba, zbog mnogih tisuća čitatelja lista Međimurje i Međimurskoga kajkavskoga kolendara dužan sam mu odgovoriti na objede kojima nas već drugi put zasipa. Ničim izazvan, ovaj dokoni gospodin i prije godinu dana, kao i sada, napao je Uredništvo Hrvatskoga kajkavskoga kolendara kako tobože ne objavljuje kajkavske tekstove. Upozorili smo ga da stavi naočale, još jedanput pobroji sve kajkavske stranice i usporedi ih s ranijim godištima našega glasila. Pošto je shvatio da se ne može javnosti u oči lagati ovaj pasionirani djelitelj bukvica jedno vrijeme se primirio, ali nakon novoga broja Kolendara evo njega opet. Kako smo ovaj puta objavili preko osamdeset stranica kajkavskoga teksta, što je jedinstven slučaj u našoj publicistici, na što smo skrenuli pozornost već u Uvodniku, gospodin s podignutim prstom pronalazi nove „nedostatke“. Smeta mu što, osim izvorne kajkavštine u beletrističkom bloku i triju znanstvenih studija o tom fenomenu, nismo pisali o kajkavskim rječnicima dr. Đure Blažeke i njegovih suradnika (Erika Racz idrugi). Slažemo se da dr. Blažeka i njegov rad zavrjeđuju pozornost naše javnosti i upravo smo ga stoga pozvali na suradnju koju je svesrdno prihvatio i u prošlom broju Kolendara (onom koji gospodin Horvat još nije stigao pročitati) objavio petnaest kartica teksta o kajkavskoj jezičnoj problematici. Osim toga, podsjećam „zaboravnog“ gospodina Horvata da je upravo naš Ogranak 2008. godine objavio Blažekinu knjigu Međimurski dijalekt. Zašto, uostalom, gospodin Horvat, umjesto što prigovara, sam nije napisao i poslao kakav tekst o tim rječnicima. Zato što je to ozbiljan posao, a ne puko brbljanje i dijeljenje poslova onima koji ionako previše rade. Zagrebački samozvani arbitar međimuirskih kulturnih prilika ne mora, doduše, znati sve što se na tom planu događa u Insuli Murodravani, ali slučajno sam jedan od rijetkih međimurskih profesora hrvatskoga jezika koji su uključeni u spašavanje kajkavskoga jezičnoga blaga. Već desetak godina, zajedno sa svojim učenicima, sudjelujem u skupljanju i očuvanju već zaboravljenih kajkavskih riječi na čemu nam je i dr. Blažeka zahvalan. Uspjeli smo od potpunog zaborava spasili stotine leksema i frazema koji bi bez tog angažmana ostali u mraku zaborava. Veliku pozornost posvećujem i njegovanju pisane kajkavske riječi u gimnazijskoj populaciji pa je tako moja učenica Ana Ban prošlogodišnja dobitnica Prve nagrade u srednjoškolskoj kategoriji, književnoga natječaja Međimurski motivi, za prozni kajkavski tekst. U svome polemičkom bijesu gospodin arbitar namjerio se na sasvim krivoga čovjeka.
Što nam još zamjera dignuti prst iz Zagreba? U svojoj ljutitoj epistoli ovaj kolumnist rubrike Glas javnosti protestira: Uopće, ne samo u HKK, nedostaje nam pozitivan odnos prema prekomurskoj grani hrvatskih Međimuraca, čiji je autohtoni (samonikli) jezik ogranak međimurskog dijalekta.
Gospodine Horvat!!! Ovo je da čovjek svisne od jada. Upravo broj koji kritizirate donosi na 458., 459. i 460. stranici tekst Davora Dolenčića Hrvatsko kulturno društvo Pomurje – Lendava. Tu su i dvije fotografije Tamburaške i folklorne sekcije HKD Pomurje, te fotografija prostorija Hrvatskoga doma u Lendavi na čijem sam svečanom otvorenju i sam, zajedno s članovima Predsjedništva našega Ogranka, sudjelovao. U novinama Glas Hrvatskog društva Pomurje, ako uopće znate da postoje, u broju 6. iz 2009. možete naći tekst i fotografiju s predstavljanja knjige kajkavskih dramskih tekstova Sedam glavnih, Vladimira Mesarića, na kojoj sudjelujem u Lendavi upravo na poziv HKD Pomurje. To nisu jedini moji susreti s pomurskim Hrvatima. S izaslanstvom našega Ogranka predao sam njihovoj novoosnovanoj knjižnici primjerke svih naših nakladničkih projekata. S profesorom Hranjecom pozvan sam u Uredništvo multikulturne revije Lindua koja je trojezični međunacionalni projekt sa sjedištem u Lendavi. Ne morate gospodine Horvat, dakako, biti upućeni u sve segmente moje angažiranosti, ali Vas prosim kada pišete o Hrvatskom kajkavskom kolendaru, da ga makar pažljivo prolistate jer na čitanje Vas je iluzorno nagovarati. U protivnom, stalno će Vam se događati, kao i do sada, da obmanjujete čitateljstvo lista Međimurje čije Uredništvo Vam benevolentno objavljuje pisma već puna dva desetljeća. Imam za Vas u tom smislu jedan koristan savjet. Na kraju svakog našeg godišnjaka tiskamo jednu zanimljivu rubriku pod naslovom Kazalo. Savjetujem Vam, pošto ima svega nekoliko stranica, da barem nju pažljivo pročitate pa se ubuduće između Vas i čitatelja ovoga lista neće događati toliki tragikomični nesporazumi, a ja ću imati više vremena za bavljenje kajkavskim tekstovima, umjesto Vašim štokavskim.
Čime smo još naljutili ovoga budnog i sveprisutnog pravednika? Srdit je što dajemo prostora i temama izvan kajkavskoga govornog područja. Bijesan je što osim suradnika iz sjeverozapadne Hrvatske donosimo tekstove od Osijeka do Siska, od čakovca do Visa. Poseban problem mu je izvandomovinska Hrvatska: Međutim što čini urednik HKK? Njega, kako se vidi iz Kolendara, više zanimaju pojedini dijelovi Like… Isto je s dolinom Usore i s Dobojem u BiH, o čemu urednik objavljuje posebne tekstove (prozu i liriku). Neshvatljivo je da jedan Horvat može biti toliko ksenofobičan, bojati se ukupne hrvatske nazočnosti u jednom mediju koji osim kajkavskoga s istim pravom nosi i atribut hrvatski. Dakle Hrvatski kajkavski kolendar, a ne samo kajkavski, gospodine Horvat. Upravo zato što je bio svjestan relikata mađaronske svijesti kod nekih svojih sunarodnjaka pokojni je profesor Bartolić uvijek inzistirao na atributima hrvatsko Međimurje i hrvatski kajkavski jezik, pa i u nazivu ovoga glasila, želeći izbjeći podjele i mržnju kojoj smo svjedoci na nogometnim stadionima, a prelijevaju se bjelodano i na stranice tiska. U Kolendaru imamo rubriku Hrvati izvan Lijepe Naše u kojoj smo objavili tekstove pomurskih, čikaških i Hrvata iz Usore, ali prolistate li makar letimično brojeve koje je uređivao prof. Bartolić u svakome ćete naći slične tekstove od Australije preko Kanade i SAD-a do BiH. Usora, Žepče i Lašvanska dolina jedine su preživjele hrvatske enklave u Bosni, nakon posljednjega rata, i jedino se još tamo govori i piše hrvatskim jezikom. Nikakva ksenofobična skribomanija neće nas spriječiti u podršci toj kulturi i tome jeziku. Kako nešto bolje poznajem Usoru to sam njezinim piscima dao malo prostora. Podrška zemlji i kulturi u kojoj je donedavno živjelo osamsto tisuća Hrvata, neće izostati ni ubuduće. Vi licemjerno hvalite u uvodu svoga pisma profesora Bartolića, ali dok je bio živ i dok su ga javno blatili niste mu uputili niti jedan redak podrške u svojim brojnim napisima. To su onda činili prijatelji iz Matice hrvatske zajedno sa mnom, a on danas brani mene svojom ostavštinom na koju se mogu pozivati.
Što još smeta ovom Horvatu kojeg ugrožavaju Hrvati izvan Lijepe Naše? Smeta mu što Uvodnik pišem standardnim hrvatskim, a ne kajkavskim jezikom. Standardni hrvatski jezik zajednička je kulturna stečevina svih Hrvata, a on im je i politička poveznica čiju standardizaciju su započeli isusovci u vrijeme protureformacije. Već su mu tada položeni kameni temeljci; od gramatike preko rječnika do cjelovitog prijevoda Biblije. Proces njegove afirmacije bio je dug i bolan, ali je dovršen i osamostaljenjem Hrvatske konačno je postao slobodnim izrazom nacionalnog kulturnog identiteta. Nositelj sam diplome profesora hrvatskoga jezika Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Mislim, govorim i pišem tim jezikom, a ne nekim idiomom, kolikogod se nikada nisam, niti ću se odricati svoga podrijetla, naprotiv. To je jezik kojim se najbolje izražavam i njime ću pisati dok sam živ. Ako mi i u jednom mediju u Hrvatskoj ikada bude zabranjeno služiti se njime taj medij smatrat ću nehrvatskim. Gospodin Horvat ovako mudruje: Zar bi se recimo u „Slavonskom kalendaru“ mogao pojaviti predgovor na kajkavskom ili čakavskom? Nezamislivo. A štokavski može u kajkavskom kolendaru? Zakaj? Zato kaj kajkavci nemaju samopoštuvanje. Ovako površno izjednačavanje narječja i standardnoga jezika svojstveno je samo jezikoslovnim diletantima. Da sam Uvodnik napisao nekim bosanskim idiomom to bi onda bilo nezamislivo, neukusno, pa čak i uvredljivo za naše čitateljstvo, ali nikada neću moći drugačije, osim kao podvalu, razumjeti tezu da je nedostatak samopoštovanja kod kajkavaca čitanje standardnoga hrvatskog teksta. To onda znači da Horvatovi kajkavci boluju od nedostatka samopoštovanja dok slušaju nastavu, gledaju televiziju i čitaju enciklopedije na standardnom jeziku. To onda znači da i sam Horvat nema „samopoštuvanja“ dok piše ovo pismo jer i ono je, izuzev nekoliko sintagma, napisano standardom. To onda znači da je i svih pet njegovih tekstova koje je objavio u Kolendaru pisano bez „samnopoštuvanja“ jer svi su oni, bez izuzetka, pisani standardom.
Ono što nikako sebi nisam htio dopustiti to je ulagivačko pisanje kajkavskoga uvodnika koji bi zvučao poput govora robota, poput Horvatovih kajkavskih rečenica. Ne želim pisati standardnom sintaksom, a kajkavskim leksikom. Na svu sreću u Hrvatskoj još ima onih pisaca koji nisu, poput Horvata, izgubili vitalnu vezu s kajkavštinom. Sve koje osobno poznajem pozvao sam na suradnju u Kolendar, a pozivam ih i ovim putem. Kada ćemo imati dovoljno estetski vrijednoga kajkavskoga teksta za 250 stranica Hrvatskoga kajkavskoga kolendara misija će mi biti ispunjena, ali i tada ću pisati uvodnike na standardnome hrvatskome književnom jeziku upravo iz poštovanja prema kajkavštini. Tome ambicioznom cilju ove godine smo se znatnije približili nego prošle i to je ono što razne Horvate brine. Jedan dotepenec, rođeni štokavac, napravit će najbolji Kajkavski kolendar u njegovoj povijesti. Idemo mu skinuti glavu dok to svima ne postane jasno. Jeste li se ikada zapitali kako to da me je Predsjedništvo Ogranka Matice hrvatske Čakovec izabralo za glavnoga urednika svoga najvažnijeg projekta. Pa valjda zato što nakon smrti profesora Bartolića za taj posao u Ogranku nije bilo kvalificiranijeg čovjeka. Pa valjda zato što sam kao mentor, redaktor i lektor sudjelovao u objavljivanju petnaestak knjiga svojih učenika od kojih su neki danas već značajni hrvatski pisci. Pa valjda zato što me najbolji međimurski kajkavski pisci zovu da sudjelujem u promocijama njihovih knjiga i da im pišem predgovore. Ti ljudi nisu ksenofobični, nego znaju razlikovati ukus od neukusa, umijeće od neznanja i ljubav od mržnje.
Znajući da je u jezikoslovlju i književnoj kritici amater, arbitar iz Zagreba pokušava skrenuti vodu na žrvanj ideologije. Što nam se predbacuje? Povod za uporabu teškog ideološkog topništva je članak Lojze Buturca u kojemu je riječ o partizanskim zločinima 1945. godine u Varaždinu. Buturčev stav o nevinosti partizanskih žrtava Horvat ovako komentira: To je kao što se zna, ustaška teza, koju povijesne činjenice demantiraju. U takvo domoljublje se zaklinjao i ustaški krvnik Ljubo Miloš u Jasenovcu, Maks Luburić i sva ustaška emigracija zaklinjala se u domoljublje… Ako nije autor, urednik HKK morao je to znati i odbaciti takav tekst. Sva, dakle, ubojstva nakon Drugoga svjetskog rata, prema Horvatu, počinjena su s punim opravdanjem, a lamentacije o žrtvama puka su ustaška retorika. Ratne zarobljenike trebalo je pobiti, a međunarodno ratno pravo nam nije potrebno kad imamo svoje autohtono, domaće. I komemoracije hrvatskih biskupa i kardinala na masovnim grobištima danas, po Horvatu su također, pretpostavljam, ustaška retorika. Ovakav diskurs, moram priznati, nisam čuo još od pada Jugoslavije. Što nam dalje sugerira Horvat? Ove godine obilježit će se jubilarna 70. obljetnica početka antifašističkog otpora u Hrvatskoj … pa bi se to moralo odraziti i u medijima, a dakako i u planiranju sadržaju narednog HKK. Hoće li i koliko će ovisiti o uredniku… Škoda kaj o tomu ne bilo reči v HKK za ovo leto. Ufamo se da bo za 2012.
Gospodin Horvat bi, znači, želio uvući Hrvatski kajkavski kolendar u obračun između dvaju satrapskih ideologija: partizanske i ustaške. E, neće ići. Nas to jednostavno ne zanima. Zanimaju nas nevine žrtve ratova na ovim prostorima i to poglavito one o kojima se nije smjelo ni govoriti ni pisati. Svake godine na Ksajpi ili u Gornjem Hrašćanu isplivaju lubanje međimurskih „ustaša“ pa o njima napišemo ponešto, ali nadati se da ćemo slaviti obljetnice njihovih ubojica to su, ako i od Horvata, ipak prevelika očekivanja. Pola stoljeća ti njegovi „antifašisti“ držali su u pokornosti hrvatski narod. Pola stoljeća dizali su si spomenike u mramoru, knjigama, filmovima i časopisima. Pola stoljeća dodjeljivali su si vodeće funkcije u gospodarstvu, prosvjeti, vojsci i kulturi. Pola stoljeća hapsili su osamnaestogodišnjake poput Bartolića odvodeći ih na Goli otok i Staru Gradišku po optužbama da su „križari“ i „kontrarevolucionari“.
Pola stoljeća zabranjivali su knjige, časopise, cijele institucije, a njihove vodeće ljude slali na robiju. „Ustaše“ poput Gotovca i Budiše morali su robijati, a nakon izlaska na slobodu nisu smjeli sudjelovati u javnom životu. I sada bi Hrvatski kajkavski kolendar, koji je i sam bio zabranjen, trebao tim teroristima i ubojicama slaviti nekakve obljetnice. Nikad. Što se tiče ustaša o njima je dovoljno napisano, ali trebam li se očitovati učinit ću to jednom rečenicom. Mrskiji su mi nego komunisti jer su u puno kraćem roku uspjeli načiniti toliko zla. O jednima i drugima, njihovim obljetnicama i sljedbenicima pisati nećemo, ali zato ćemo u sljedećem broju sigurno pisati o dvadesetoj obljetnici međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske.
Na kraju, evo odgovora na pitanje iz naslova Horvatova pisma koje glasi: Je li „Hrvatski kajkavski kolendar“ zadovoljio očekivanja javnosti? Ako je javnost preko stotinu suradnika našega godišnjaka i preko dvije tisuće njegovih kupaca koji su do Božića razgrabili svu nakladu, onda je HKK zadovoljio javnost, a ako pak je javnost gospodin Horvat iz Zagreba koji stalno nekoga za nešto proziva onda naš godišnjak takvu javnost nije zadovoljio, ali ni nema tu potrebu. S Ivom Horvatom iz Zagreba polemizirati više neću ni o čemu, a najmanje o Hrvatskom kajkavskom kolendaru koji je, ponavljam, ispunio očekivanja svoje čitateljske publike i najuspješnija je publikacija te vrste u Republici Hrvatskoj.
Ivan Pranjić, glavni urednik Hrvatskoga
kajkavskoga kolendara