Što da radim?

Javljam sam kao građanka lijepe naše Hrvatske, jer više ne znam kome bi se obratila.

Udovica sam i majka troje djece (dva učenika i student). Živimo u pitomom Međimurju i  marljivo i odgovorno izvršavamo sve zadaće ovoga života. Ovdje je prekrasno živjeti, da ne moramo stalno strahovati od grupe Roma, koja nas neprekidno zlostavlja i krade.

Nema ni jedne kuće i obiteljskog gospodarstva u našem Gardinovcu koje nije opljačkano.

Dana 10.11.2013. dok smo bili na nedjeljnoj misi i mi smo opljačkani. Policija je procijenila da je šteta 100.000 kn. Uglavnom se radilo o zlatu i nešto malo novca. 

No, to nije sve. Porazbijani je sav namještaj u kući, oštećeni parketi i pločice, a da ne govorim o psihološkim posljedicama za moju obitelj. Utvrđeno je odmah po otiscima stopala i prstiju da su tešku krađu počinila dva člana romske manjine. Jedan je još bio maloljetan. Niti jedan nije završio osnovnu školu, niti ima posao, niti stan... Na sud su došli obučeni bolje od advokata, a da ne govorim o tome kako su razgovarali i poznavali tematiku.

 Ovih dana, točnije u petak 15. 5. 2015. dobili smo konačnu presudu. Stariji je dobio jednu godinu zatvora, i vratiti za tu godinu dana 50.000 kn, a 50.000 kn moram potraživati privatnom tužbom. Mlađi nije dobio ništa , iako je već odavno punoljetan, no u trenutku počinjena kaznenog djela nije bio. Njemu je u drugom postupku određena odgojna mjera. Dok sam išla na saslušanje starijem je to bio 54. postupak. 

Naravno, ne postoji mjera kojom bi naplatila svoja potraživanja, pa ću vam citirati moju izjavu na sudu: „Poštovana sutkinjo ja sam svjesna da ovim postupkom ne dobivamo ništa, ni vi ni ja, ni država. Stoga predlažem slijedeće: da se ovoj dvojici počinitelja odredi duža odgojna mjera, za vrijeme koje su dužni pohađati školu i raditi, a od dobivene zarade neka se mjesečno u ratama vrati dug za počinjenu štetu. Ovim odlukama suda mi i dalje potičemo njihova nedjela i ne socijaliziramo ih u društvo.˝

 Niti jedan odvjetnik me nije htio zastupati u ovom postupku. Obratila sam se i na županiju za pomoć. Kontaktirala sam i neke vaše kolege, no odgovor je uvijek isti.

Nitko se ne usuditi zadirati u prava nacionalnih  manjina.  Najžalosnije od svega je da sam kroz cijeli život vodila razne KUD-ove i uvijek pokušala u njih „ubaciti“ Rome i pomagala im u školi i zašpošljavanju. Ima dobrih i poštenih ljudi u njihovim redovima, ali im je nemoguć suživot na pošten način u njihovim naseljima. Svi znaju svoja prava, ali nitko neće ispunjavati svoje obaveze.

Bande su uzele maha, pa je to danas već povezano i sa tzv.“balkanskom rutom“. Pucnjave i urlanje su naša svakodnevnica. Iako smo od romskog naselje udaljeni oko 2 km meci dopiru do naših vrtovima.

Neshvatljivo, jer živimo u 21.stoljeću. 

Molim vas da nam pomognete ili upitate mjerodavnima za ovo. Rado bi vidjeli rezultate, barem u izbornoj godini.

 A.P.,

Gardinovec