„Tre se samo hapiti pisati“

Već dvadeset godina pratim napise novinara i publicista Ive Horvata u ovim novinama i već dvadeset godina čudim se što mu Uredništvo nije dalo kolumnu, nego mu otvara prostor tek u Glasu javnosti. Premda su njegovi tekstovi uglavnom politički motivirani i premda se u malo čemu s njima slažem, ipak sam ih čitao sa zanimanjem jer imaju ono što novinarstvo treba njegovati, a to je polemičnost. Drugi korpus tema koji je Horvat otvarao kulturološke je naravi. S velikom pozornosti prati odnos prema hrvatskome jeziku, izražavajući naročito brigu za sudbinu kajkavskoga narječja, njegovih dijalekata i idioma. U 2 868. broju „Međimurja“, od 13. travnja ove godine objavljuje tekst pod naslovom I kajkavski je jezik u tranziciji i bori se za svoj opstanak, u kojemu ponavlja već ranije iznesene teze, ali nažalost, u prevelikoj želji da doprinese boljitku kajkavskoga narječja, u tom braniteljskom zanosu, iznosi nekoliko netočnosti koje radi objektivnog informiranja javnosti moram demantirati. Za teško stanje hrvatske kajkavštine Horvat proziva „školovane slojeve pučanstva“, a naročito dijalektologe, „biser profesore za pusto proučavanje i stjecanje doktorata“ jer „nastupaju na terenu kao arheolozi koji proučavaju ostatke izumrlih civilizacija“. Osim njih krivci su također i ogranci Matice hrvatske koji bi trebali izdavati „jednostavne pučke gramatike za pojedina kajkavska područja (dijalekte, idiome) da se njima služe učenici u školskoj nastavi“. „I to“, rezignirano konstatira autor, „nailazi na gluhe uši“. I sam Horvat u svome romantičarskom Weltschmerzu zna pomalo zatvoriti uši i oči, jer upravo je čakovečki Ogranak Matice hrvatske, prije dvije godine, tiskao knjigu Međimurski dijalekt, hrvatski kajkavski govori Međimurja, dr. Đure Blažeke. Ovo je samo jedna u nizu studija, koje je tiskao čakovečki Ogranak, s kajkavskom tematikom, a još je veći broj knjiga pisanih u cijelosti kajkavskim, od reprint izdanja Pergošićeva Decretuma 1574., do najnovije knjige pjesama Prebrano seme Ladislava Radeka koja će biti predstavljena ovih dana na manifestaciji Mjesec Matice hrvatske. Istodobno, naš Ogranak dodijelit će i nagrade za radove na kajkavskom narječju u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj kategoriji, i primiti u svoje članstvo 44 čakovečka gimnazijalca. Osim svega navedenog, od obnove 1993. do dana današnjega u svojim glasilima, Hrvatski sjever i Hrvatski kajkavski kolendar, Ogranak publicira na stotine, studija, rasprava, eseja i beletrističkih tekstova na kajkavskome ili o kajkavskome jeziku. Ne treba ni spominjati koliko je održanih tribina, predstavljanja knjiga, okruglih stolova, recitala, video-projekcija itd. vezanih uz istu tematiku. Spiritus movens većine tih programa bio je dr. Zvonimir Bartolić, ali bez podrške članstva ni on ne bi mogao sam sve učiniti. Ogranak i nakon njegove smrti, pod predsjedanjem dr. Stjepana Hranjeca, radi punim kapacitetom, a plodovi toga rada već su poznati široj javnosti. Svu ovu energiju posvećenu kulturi izražavanja na kajkavskom narječju, autor pisma ignorira pa nastavlja u istome tonu: „Prelistajte novi Hrvatski kajkavski kolendar za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.“ Kada me je prije godinu dana Predsjedništvo Ogranka izabralo za glavnoga urednika Kolendara, prvo što sam rekao bilo je da ću se potruditi povećati broj kajkavskih stranica, ni ne sluteći koliko će teško biti ostvariti to obećanje. Uspio sam, međutim, doslovno moleći vrsna pera međimurske kajkavštine, uz suradnju dopisnika iz drugih kajkavskih krajeva, u broju za 2010. godinu objaviti 50 stranica kajkavskoga teksta, što je više nego i u jednome broju od obnove Kolendara 1993. godine. Razumije se da su tekstovi niže estetske razine morali otpasti. Ne znam koliko prstiju na jednoj ruci ima gospodin Horvat, ali u proskribiranome broju objavljen je 21 tekst. Tu nisu uračunate jezikoslovne studije i folklorističke teme koje citiraju kajkavske fragmente i bave se njihovom analizom. Horvatov napis natjerao me da pobrojim sve kajkavske stranice Kolendara od 1993. do 2009. godine. Ukupno ih je 662, najmanje u 1995. godištu, ukupno 22, a najviše 2001. i 2008. godine po 48 stranica. Teško je, dakako, danas očekivati da će svi koji pišu o knjigama i časopisima iste te knjige i pročitati, ali elementarna pristojnost nalaže da se barem pročitaju njihova kazala, inače se može dogoditi, kao u ovom slučaju, da se javnost dovede u zabludu, što ni jedan medij sebi ne bi smio dopustiti. Elementarne činjenice moraju se poštovati, inače informiranje zadobiva obrnut smisao, postaje dezinformiranje. Interpretacija objektivnih činjenica autorsko je pravo svakoga tko ima pristup javnim glasilima. Horvat ima pravo sedamsto stranica teksta ocijeniti samo dvama prilozima „kako tako“ ali nekoga tko je trajno zabrinut za sudbinu kajkavskoga jezika morali bi zanimati tekstovi: Odlazak velikana, Mjesto dijalekata u globaliziranom svijetu, Hrvatska tranzicijska glazbena baština u Međimurju, Usporedba grafostilističkih odlika dvaju molitvenika Raja duše i Putnog tovaruša, Hungarizmi u govoru Peklenice, Neke hrvatske kajkavske narodne poslovice iz međimurja s temom demonologije, da ne spominjemo novele, pjesme ili cijelu jednu dramu na kajkavskom objavljenu u tom broju. Hrvatski kajkavski kolendar, da parafraziram dr. Bartolića, prava je mala enciklopedija sjeverozapadne Hrvatske, a njegovih gotovo dvije i pol tisuće rasprodanih primjeraka u manje od pola godine dovoljno svjedoče o mjestu koje zauzima među hrvatskim tiskovinama. Širok krug suradnika na cijelom prostoru Lijepe Naše, a imamo ih nekoliko i u inozemstvu, garancija su daljnjeg jačanja tog trenutno jedinoga glasila čakovečkog Ogranka Matice hrvatske. I sam Ivo Horvat objavio je između 1994. i 2009. godine pet tekstova u Kolendaru, ali ne na kajkavskom za koji se zalaže, nego na štokavskom narječju. Utoliko bizarnije zvuči njegovo iščuđivanje nad činjenicom što Uvodnik Kolendara pišem štokavskim narječjem. I ostali njegovi tekstovi koje sam po raznim tiskovinama čitao, osim malih kajkavskih fragmenata pisani su štokavštinom. Kako onda razumjeti ovoga čovjeka osim da se zalaže da štokavci pišu kajkavskim, a kajkavci štokavskim. Umijeće pisanja izvan je ovakvih imperativa. Miroslav Krleža bio je najbolji kajkavski pisac 20. stoljeća, ali on je istodobno bio i najbolji štokavski pisac. Objaviti što veći broj dobrih tekstova imperativ je Uredništva Hrvatskog kajkavskog kolendara neovisno o tome kojim su narječjem pisani. Uvjeren sam da ćemo u sljedećem broju moći pročitati i pokoji čakavski tekst. Do tada lijep pozdrav Ivi Horvatu uz njegovu krilaticu „Tre se samo hapiti pisati“ i uz naš dodatak „a ponekad nešto i pročitati“.
Ivan Pranjić,
glavni i odgovorni urednik Hrvatskoga kajkavskog kolendara