U našoj sredini (ili - Tu, pokraj nas)

Hvalevrijedne novine »Međimurje«, ne samo da su najčitanije (izdanje od 15. 12. o.g. već idući dan od Šenkovca do granice jedva sam pronašao u Svetom Martinu na Muri), već su i najobjektivnije u informiranju, realne i dobronamjerne. Posebno ih krasi rubrika »Pismo iz Zagreba«, Branka Vukšića, koju se isplati izrezivati i od nje stvarati knjigu nove povijesti Hrvatske. U broju 2 850 od 8. 12. o.g. dojmila su me se tri članka, napisa, koji se ne mogu mimoići i olako staviti u zaborav da požute kao papir na kojemu su ispisani.
Prvi je na str. 8 pod nazivom »Penzioner u sukobu interesa«, Augustina Požgana, zamjenika načelnika Općine Štrigova. Autor na duhovit način i na našem narječju piše svoju zgodbu o istinitosti i stvarnosti iz nove povijesti Hrvatske. Zaista je nemoguće neuočiti takve činjenice koje zrcale sa sramotom iz naše stvarnosti. Stvarnosti kojom se mi Hrvati dičimo umjesto da se stidimo, a ako nam netko na takve činjenice ukaže odmah ga prozivamo našim nesimpatizerom.
Neshvatljivo je za današnjicu, današnje »velike Hrvate«, da se nitko u takvom ozračju razvoja, dakle nove povijesti, ne pita što će o nama reči budući naraštaji, unuci, praunuci, ako se već ne pitamo i ne uvažavamo što o nama kažu susjedi, Europljani ili i oni iz drugih kontinenata. Podsjetimo se spomenuti autor članka, kao penzioner s 1161 kunom mirovine i dužnosnik Općine Štrigova, obnaša bezplatno, dobrovoljno, dužnost zamjenika načelnika.
Kao takav primjer, umjesto da je istaknut, populariziran zaradi mnogih diljem Hrvatske, prima akt svoje Domovine kojoj dobrovoljno služi s izrekom da se ga kazni sa 10 tisuća kuna, a to zato što nije ispunio imovinsku karticu. Zanimljivo kako su odjednom te kartice tako važne u Hrvatskoj, možda samo za poštene i radišne Međimurce koji neznaju lagati i varati iako su do jučer bile figure ili dobre s lažnim sadržajem, a na početku naše nove povijesti ih uopće nije nikome trebalo. Radi utjehe gospodinu dobrovoljnom zamjeniku načelnika navodim istinu koja mi pade na pamet kad to pišem da nije jedini. Prije 10 godina je takva hajka bila u sjevernom dijelu Hrvatske, najrazvijenijem po vatrogastvo, na dobrovoljne predsjednike vatrogasnih društava, koji su prije kazne čak prijavljeni sucu za prekršaje zbog navodnog prekršaja u hodu nove povijesti Hrvatske, a ne zbog krivnje dobrovoljnog predsjednika DVD-a.
Na žalost sva tragedija i ironičnost takvog postupka Domovine zrcali u našoj neprofesionalnosti, neobjektivnosti, nehumanosti, ali zato u velikoj i glavnoj podobnosti, s kojim osobitostima dokazujemo što smo Hrvati, odnosno kakva je to država Hrvatska. Takve paušalnosti, nedorečenosti, improvizacije, neutemeljenosti, ne…, ne… su naša stvarnost koju u drugih naroda ne možeš nači ni sa velikom Uskrsnom svijećom. Ta bulaznost dokazuje, između ostalog, koliko su nam opravdane u svakom drugom selu općine diljem Hrvatske, stvorene na teret naroda, radi osobno-političkih interesa, a ne za boljitak nacije.
Drugi primjer je na str. 10. u članku »Žene ponovo postaju čuvarice ognjišta« koji je impresivan, izazovan s povijesnom pozornošću. Žalosno je da na takve vapaje šuti naša oportunistička znanost, struka iz sociologije, psihologije, teologije, filozofije, dakako, glede zaštite »čuvarice ognjišta«.
Dakle, žene, ženskog bića, koja je danas umjesto povijesne čuvarice ognjišta tj. vatre i topline neprijeporna čuvarica sagorijevanja ljudske svakodnevne drame prouzrokovane traumama zbog stresova, nemira, narušeni međuljudskih odnosa, bez osjećajnosti za suživot. Nekada u matrijarhatu je čuvarica ognjišta bila svetinja, poštovana i cijenjena, čak pošteđena rada i skrbi jer je čuvala osnov, temelj, opstoja roda, zajednice, obitelji. Danas ta čuvarica, ne samo da čuva i vodi skrb fizičkog ognjišta obitelji, je čuvar i nezamijenjiv temelj, oslonac, psihofizičke vatre i topline obitelji, zajednice, naroda. Razlika između te dvije čuvarice ognjišta je u tome što današnja sve radi i k tome još, na žalost, nepoštivana, omalovažavana, često puta obezvrijeđena, ignorirana, zapostavljena i dotučena. Podsjetimo se ili spomenimo samo tri detalja iz drame današnje čuvarice ognjišta: materinstvo – djeca, nezaposlenje muža i ona sa strahom za egzistenciju, ako ju ima. Da li se itko u Domovini ili u kršćanstvo zapitao dokle će izdržati ta čuvarica hrvatskog ognjišta, odnosno što će biti ako ne sačuva ognjište; u prošlosti je u tom slučaju propao rod, zajednica, obitelj, narod.
Treći primjer je »In memoriam Stjepanu Ritonji« koji su jedino izrazili njegova obitelj i radnici tvrdke koju je utemeljio. Podsjetimo pokojnik je bio naš sugrađanin koji je u doba, kako to danas rado nazivamo, »totalitarnog režima« tj. socijalizma izgrađivao kapitalizam, ali na kapitalistički način – poštenim, stvarnim i uzornim radom. Zahvaljujući njemu i ostalim tadašnjim obrtnicima općina Čakovec, odnosno Međimurje, je u vrijeme Jugoslavije slovilo kao uzor, primjer, jedina i najbolja općina po razvoju male privrede. Tada je to bio »BUM« u socijalističkom društvo koji su »špijunirali« i oni izvan Jugoslavije, prema tadašnjoj podjeli svijeta s Istoka i sa Zapada, a danas su, primjerice, svi u EU čak i prije Hrvatske koja je za Istok bila demokracija s razvojem kapitalizma.
Dodajmo još da je pokojni Ritonja, između ostalog, zaslužan za izgradnju Centra za malu privredu u današnjem Parku R. Kropeka, itd. Mnogi današnji »kapitalisti« ne znaju, čak nisu ni čuli za njega, a kamoli se »pozabavili« njegovom metodom rada u stvaranju kapitalizma. Ni oni, ni nitko u ime današnje kapitalističke države nije našao za shodnim ili potrebnim da se posljednji put pozdravi od sugrađana koji neprojeporno ima kamenčić u mozaiku društvenog uređenja današnjice.
Antun Novak,
Žiškovec