Ubijanje pasa nije posao!

Ovim svojim obraćanjem nažalost opet moram reagirati oko slučaja mojega psa Moora koji je sa još nekoliko pasa nedavno mučki i protuzakonito ubijen u centru Donje Dubrave naredbom Općine Donja Dubrava.  Želim komentirati tekst koji u prošlom broju Lista Međimurje iznosi i nažalost laže nadležni međimurski veterinarski inspektor Ljubomir Kolarek.
Pa ovako, nadležni inspektore, ako su citirane vaše riječi, lažete da svjedoci nisu potvrdili priče oko masakra pasa u centru Donje Dubrave, svjesno time dovodeći u pitanje korektno obavljen posao policije i svjedoka. Što se tiče privatnog veterinarskog tretmana mojeg psa, on je dobio više lijekova, vitamina i cjepiva nego ste vi popili gemišta u svojoj karijeri, pa sad vi uzmite kalkulator. Jako me čudi kako se niste upitali dok je smrznut i star,  dva tjedna nepokretan ležao u vašem Prelogu je li bijesan, gladan ili bolestan. Na sreću, iako star kod mene je proživio još sedam godina, toliko da je do susreta sa krvnikom svoj pasji život mogao zaokružiti na gotovo stotinjak pasjih godina. Nije ga bilo teško uhvatiti i ubiti jer se teško kretao i vjerovao ljudima. Ja sam ga tome naučila. Šteta što niste bili prisutni dok je minule nedjelje evropski stručnjak za zaštitu životinja Volker Fritzemayer govorio kako je teško istjerati pravdu u zemlji u kojoj je korupcija gorući problem u rješavanju svih osjetljivih pitanja pa tako i ovog.
Mislim da ste vi jedna važna karika ovog razmišljanja i da su vas smijenili još prije nekoliko godina, već bi bilo kasno. Isto tako trebali bi smijeniti ljude koji su sudjelovali u ubijanju pasa. Vrijeme je da se u Međimurju desi ono što Međimurje zavrjeđuje, a to je poštivanje zakona, život bez ubijanja životinja, šinteraja, prikrivanja imena osoba koje to čine, koje ih muče i zlostavljaju, da se osjete pomaci koje će dalje slijediti naša djeca. To ja želim za svoje Međimurje. Vrlo mi je žao što u cijeloj stvari ne mogu učiniti više. Ljudi se bude i šalju mi svjedočanstva, a ja ih bilježim i šaljem u Europu, izrazito potresena mnogim pričama. Najpotresnija od svih mi je da se ubijeni psi bacaju u rijeke i u neke međimurske grabe gdje se uzgajaju ribe. Sigurno ćete reći da to nema veze sa razumom, slažem se, gotovo da u to ne mogu ni sama vjerovati. Još uvijek ne želim vjerovati ni to da je ubijanje pasa nekome dobar i unosan posao.
Vjerujem da ste vi sami, unatoč mojim riječima u uvjerenju da svoj posao obavljate savjesno i odgovorno. U ime tog uvjerenja imam jednu veliku molbu. U Lopatincu, u susjedstvu čuvenih Međimurskih dvora gdje ljudi uživaju u pravom međimurskom ambijentu sjedi pas poput voštane figure, na samo 20 centimetara dugom lancu, zlostavljan, a ne može ni do posude s vodom. Iako ste pozvani tri puta na intervenciju, niste se odazvali. Eto, sada vas javno molim da to učinite i pomognete mu. Hvala.
Zinka Čituš Čižmešija