Dr.sc. Marina Gradišer, dr.med., stipendistica klinike Mayo

Ime globalno poznate medicinske institucije Mayo srećemo u američkim filmovima i knjigama, a jedna mlada liječnica iz Čakovca upoznala ju je iz osobnog i profesionalnog kuta. Dijabetologinja i endokrinologinja u Županijskoj bolnici Čakovec dr. sc. Marina Gradišer, dr. med., kao jedna od osam stipendista iz cijelog svijeta, nedavno je sudjelovala u programu edukacije o novim terapijama i tehnologijama praćenja dijabetesa.

U birano društvo ušla je i kao lanjska dobitnica nagrade za najbolji poster na Međunarodnom forumu o napretku istraživanja i skrbi o dijabetesu održanom u Barceloni (Španjolska), u programu Rising star (Zvijezda u usponu). Tome je pridružena i njezina pobjeda za Etzwilerovu međunarodnu stipendiju Mayo klinike, u Rochesteru (Minnesota, SAD), na čiji se natječaj javila po drugi put.

Energična, radoznala i pozitivna, naša sugovornica osoba je kojoj bi u bogatoj zemlji samo nebo bilo granica. Prava je sreća što je ima jedan mali Čakovec i njegova središnja zdravstvena ustanova. Zašto ne? Međimurje želi izvrsnost, a vrijeme odgovara na pitanje - cijenimo li  izvrsnost adekvatno?

Marina Gradišer diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirala u travnju 2012. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

- Nije neobično što sam na zagrebačkom PMF-u upisala doktorski. Kad sam morala odabrati studij, dvoumila sam se: molekularna biologija ili medicina? Na molekularnu sam imala izravan upis zahvaljujući državnim i međunarodnim rezultatima koje sam ostvarila kao srednjoškolka u čakovečkoj Gimnaziji, no, odlučila sam se za medicinu. Da zadovoljim svoju staru ljubav, na PMF-u sam upisala Imunobiologiju i fiziologiju, područje Biologija, ali mi je tema bila medicinska. Doktorirala sam na temi Tumori hipofize, na čemu sam intenzivno radila za vrijeme specijalizacije u Vinogradskoj bolnici, priča nam Marina Gradišer.

Razgovor počinjemo s domaćim temama i pitamo našu sugovornicu u kakvim uvjetima radi?

- Imamo lijep prostor i taj uvjet je super, no, ljudi je premalo. Radim s odličnom ekipom i moram reći da su nam medicinske sestre osobito važna okosnica u radu. Sjajno surađujemo, dobro funkcioniramo, što je za naše pacijente važno. Volim svoje pacijente. Moram vam to reći. Kad otputujem iz Čakovca, javljaju mi se mailom, pitaju kako sam, a pitam i ja njih - zato sam njihov dijabetolog.

Koliko pacijenata obradite u danu?

- Prosjek bi trebao biti 14, ali obradim ih između 30 i 36.

Karika koja čuva lanac - medicinske sestre

S kakvim ste se novim iskustvima vratili s klinike Mayo?

- Standard im je visok. Na intenzivnoj njezi je 25 kreveta, po jedan u sobi i s jednom medicinskom sestrom. Na postintenzivnoj je jedna sestra na dva pacijenta. Imaju 60 operacijskih sala i veliki kadar. To je neusporedivo s nama. Važna spoznaja je da u Americi medicinske sestre i tehničari rade puno posla koji kod nas rade liječnici. Izuzetno su dobro educirani, što me oduševilo. Ono najvažnije, u mom području rada kao dijabetologa dodatno sam proširila spoznaje i - kad sam došla doma na posao, malo sam bila utučena.

Pretpostavljam zašto, ali objasnite.

- Nadziranje bolesti i terapijski tretman dijabetičara dovedeni su do savršenstva. Kao uobičajeni standard koriste se CGM uređaji koji se stavljaju na tijelo osobe, i ja sam ga nosila 24 sata, da stalno mjere razinu šećera u krvi, nudeći i sve statistike i grafikone u danu. Koriste se inzulinske pumpe koje su najnaprednije sredstvo preciznog davanja inzulina. Točno se, dakle, mjeri razina glukoze u referentnom intervalu i izračunava najoptimalnija doza inzulina. Nisam sretna što to ne možemo priuštiti našim pacijentima, osobito onima s dijabetesom tipa 1. Eto, vidite, o CGM uređaju i interpretiranju rezultata govorila nam je medicinska sestra.

Stječu li i njihove medicinske sestre i tehničari znanja na fakultetu?

- Svakako. Idu na kongrese, objavljuju radove, drže liječnicima predavanja. Sestre su tamo punopravne članice tima, cijeni ih se više nego što slutite.

Što rade liječnici poput Vas, s doktoratom znanosti?

- Rade kao savjetnici, odnosno, voditelji odjela. Imaju radnu sobu, stručno se usavršavaju, čitaju radove kao recenzenti, daju savjete kolegama na odjelu ukoliko ima dvojbi vezanih uz liječenje.

Dijabetologinja s misijom

Kako Mayo uređuje pitanja prehrane ili dijabetičkog stopala, primjerice, a kako mi?

- Mi nemamo nutricionista, oni imaju. Imaju i patologa koji se bavi samo dijabetičkim stopalom, a kod nas je to posao kirurga. Imaju i psihologa za dijabetičare. Za pacijente se rade edukacije od dva tjedna po nekoliko sati i govori se o svemu - od prehrane, terapije tabletama i inzulinom do izračuna ugljikohidratnih jedinica. Čak idu u restoran na kraju tečaja, da nauče o odabiru namirnica i pripremi hrane za dijabetičare.

Kao stipendistica ste 2012. boravili u talijanskoj Perugii. Ima li tu paralela?

- Tu sam stipendiju dobila putem natječaja Hrvatskog dijabetološkog društva koje je povezano sa Sveučilištem u Perugii. Deset sam dana provela radeći uz prof. dr. sc. Jeremija Bolija, a tamo smo mogli raditi i s pacijentima. U SAD-u je drugačije. Možete samo gledati, i to vrlo diskretno, jer tamo imaju poseban odnos. Pokažu ti kako sve funkcionira, ali do pacijenta se ne može, dok smo u Perugii radili sve - dijabetes u trudnoći, pedijatriju, dijabetičko stopalo, neurološke komplikacije dijabetesa. Tamo dijabetolozi sa subspecijalizacijom rade sve, a kod nas, primjerice, stopalo rade kiruzi, neuro komplikacije neurolozi.

Nakon viđenog, što biste svojim pacijentima najradije priuštili?

- Definitivno inzulinske pumpe i svakodnevno monitoriranje glukoze za osobe s dijabetesom tipa 1. Imam nekoliko kandidata kojima bih to odmah dala! Kod nas to sve ide prvo na kliniku Vuk Vrhovac, a tamo te uglavnom odbiju jer i sami dobiju tek nekoliko pumpi godišnje. Zasad je samo jedan moj pacijent dobio pumpu. No, imam pacijente koji su povratnici iz Njemačke, pa imaju pumpu, i tu sam zadovoljna. Zasad je to kod nas nadstandard.

Kada će inzulinske pumpe za dijabetičare kod nas postati svakodnevica?

- Jedan mi je profesor rekao: “Marina, za tri godine svi imaju pumpe!” Ne znam vam odgovoriti na pitanje, a da budem barem donekle sigurna. Ja bih da to bude za tri sata, a ne za tri godine.

Vidim se tu, a ne u Hollywoodu

Gdje se vidite za 10 godina?

- Bilo bi super da se ovdje još poboljšaju uvjeti. Želim biti u Čakovcu i najradije bih ostala ovdje. Tu je moj dom, obitelj, prijatelji. Nigdje ne bih imala bolju kvalitetu života. Još važnije, imam super tim na odjelu i Hitnoj službi, pogotovo medicinskih sestara. To su ljudi s kojima sjajno surađujem i dobro funkcioniram. 

Što radite u slobodno vrijeme?

- Uglavnom se bavim sportom. Jako dugo sam igrala tenis, a sad uglavnom plivam, trčim, vozim bicikl, zimi skijam. Redovito idem na aerobik na Gradske bazene. Dakle, sport i glazba (osmijeh). Na fakultetu sam čak veslala osmerac. Uvijek smo bili predzadnji, a farmaceuti i stomatolozi zadnji. DIF-ovci su, naravno, bili prvi. Studentski dani... bilo je prelijepo.

Aleksandra Ličanin

Dnevnik

Marina Gradišer: Rado bih da naši pacijenti imaju i CGM monitore za stalno praćenje glukoze u krvi. Naime, nisu svi ljudi pedantni, pa ne vode dnevnike. Imam i mlađe pacijente koji iz glukometra skidaju podatke, pa mi ih dostave. Dragi su, jer ne rade to samo zbog sebe, već i da meni olakšaju praćenje bolesti i liječenje. (al)

Inzulinski Čakovec

Marina Gradišer: Bilo bi dobro da nama u Županijskoj bolnici Čakovec odobre propisivanje inzulinskih pumpi, jer imamo inzulinizaciju kao Njemčaka. To znači da pacijents tableta na inzulin i prelaze u solidnim rokovima. Zašto se to uzima u obzir? Ljudi koji loše reguliraju vrijednost šećera u krvi, a na tabletama su, zaziru od uzimanja inzulina jer se on daje injekcijom. Činjenica je da takvim pacijentima više koristi inzulinska terapija i važno je do tog cilja doći u razumnom roku, jer tijelo trpi. Mi u Čakovcu uspijevamo u dobrim rokovima kod pacijenata učvrstiti tu spoznaju i prijeći na inzulin. U Hrvatskoj je prosječno vrijeme prelaska na inzulin sedam godina. Predugo. (al)

Vrijednosti koje u 

Hrvatskoj ne vrijede

Marina Gradišer: Diplomirala sam na Medicinskom fakultetu, a doktorirala na PMF-u jer je biologija moja stara ljubav. Različitost interesa i talenata u inozemstvu se jako cijeni. Što si svestraniji, to više vrijediš i poželjan si kao suradnik. U Hrvatskoj je to uglavnom nedostatak. (al)