Drvo se obrađuje srcem

Držimurčanin Srećko Radek (49) drvo oblikuje srcem te u njega ugrađuje toplinu svojih uspomena i od zaborava otima slike koje su davno nestale iz njegovog okruženja. S posebnom radošću izrađuje drvene igračke (pokače, vlakiće i sl.) za koje kaže da ih želi vratiti u dječji svijet umjesto “kineske plastike”.
- Djeca vole drvene igračke usprkos obilju i šarenilu koje im se nudi. Najmlađi se posebno raduju pokačima, igračkama nalik na ptice ili leptire čija krila lupkaju. Kad sam bio dijete, djed mi je izrađivao drvene igračke. Imao je želju napraviti mi još jednog pokača, no prije nego što je završio igračku, preminuo je. Još se sjećam da mi je pričao na koji će način izraditi igračku te mi to godinama ne da mira. Zato ću uskoro završiti igračku po djedovoj zamisli. Kasnije, kad sam postao otac, i vlastitoj sam djeci izrađivao igračkice od drveta, ali i upotrebne predmete poput stolčića, ljuljački i zipki. Po zanimanju sam tesar, ali izrada suvenira od drveta oduvijek mi je u srcu i radit ću to dok sam živ. U šetnji svojim krajem znao sam fotografirati stare objekte i te fotografije tek danas dobivaju na vrijednosti jer nekih od tih kuća više nema. Suvenire izrađujem po sjećanju na vlastito djetinjstvo i mladost. Ima tu svega - od starih kuća, štagalja, starinskih predmeta za kućanstvo (preša, kolovrata...), kravica, konjeka itd. To su suveniri koje ljudi rijetko kupuju, ali kad jednom uđu u kuću, čuvaju se s koljena na koljeno. Kad sam svoje rukotvorine nosio u Zagreb, među naše Međimurce, ljudima su se pojavile suze u očima jer su ih suveniri podsjetili na njihove japeke, bake, na njihova djetinjstva. To je ono najvrednije što ovi predmeti nose u sebi - uspomene - kaže Srećko Radek. (Željka Drljić)