HODOŠAN: MATIJA I NJEGOVIH PET CURA

Na županijskom natjecanju ekipa prve pomoći osnovnih škola Međimurja ekipa Osnovne škole Hodošan, petero osmaša - Kristina Lajtman, Darja Barić, Silvija Dominić, Klara Zrna i Matija Košak, te sedmoškolka Laura Granatir - uz mentorstvo profesorice povijesti i pedagogije Jelene Sobočan, 20. ožujka ove godine osvojila je prvo mjesto i pravo nastupa na II. međužupanijskom natjecanju ekipa mladeži Crvenog križa u Krapini, 10. travnja. I tamo su također zabilježili lijep uspjeh – osvojili su izvrsno, 3. mjesto. O svemu tome već se u javnim medijima izvještavalo, no ne i tko su zapravo ti mladi humanitarci, osposobljeni pružiti najpotrebniju, baš prvu pomoć unesrećenima i u najtežim situacijama. Kvalitetu svojih vještina i znanja hrabre cure i jedan dečko potvrdili su i preko hrvatskih granica.
Na IV. tekmovanju ekip prve pomoći Rdečega križa Slovenije, na regionalnoj razini, kojem je domaćin bila OŠ Mala Nedelja, ekipa OŠ Hodošan nastupala je izvan službene konkurencije, kao gost ekipe OŠ Veržej, i ostvarila najbolji rezultat, bolji od pobjednika u službenoj konkurenciji!
U ćaskanju s Kristinom, Darjom, Silvijom, Klarom, Matijom i Laurom, nakon natjecanja, izvan – kako oni to zovu – radilišta s inscenacijom nesreća, saznaju se mnoge, baš zgodne stvari.
U ekipi je samo jedan dečko, Matija, koji je bez sustezanja prvi progovorio kako se on sam našao u tom društvu:
- Pa kako ne bih došao u ekipu kad su sve cure u ekipi zgodne, a ja sam među njima onda glavni... No, nisam ja glavni, glavna je Kristina, ona je vođa ekipe...
UVIJEK SPREMNI
Kristina je, čini se, prava pokretačka snaga, ekipe, točno zna što tko može, kada tko mora povući:
- Ako nešto zapne, ako popusti koncentracija ili se javi nervoza – onda je tu Silvija. Ona nas i kad je teško uspije nasmijati. Kad je teško, može zbijati šale i popraviti raspoloženje, pa idemo dalje. Na meni je uvijek odgovornost dobre procjene situacije, dobrog rasporeda tko što radi, ako to uspije kako treba – 50 posla je gotovo. Nema strke, treme, straha, mi smo uvijek spremni.
POKAZALI FAVORITIMA
O koncentraciji potrebnoj i te kako u stvarnoj situaciji, kada rane nisu šminkane, nego prave, govori i Darja:
- Prvo je što treba naučiti – samokontrola. Treba se smiriti i koncentrirati da se ne napravi još veća šteta. To što smo baš u ekipi prve pomoći samo pokazuje da mi i inače volimo pomagati. Prva pomoć nije jedina naša aktivnost, spremni smo pružiti pomoć koju možemo u svakoj drugoj prilici. Susreti ekipa prve pomoći na koje idemo su i zabavni i poučni, s prelijepim druženjima, s upoznavanjem mnogo vršnjakinja i vršnjaka... Na županijskom natjecanju bilo je i čupavo. Za vrat su nam puhali Domašinec i Donji Kraljevec - oni su bili tobože favoriti, ali onda smo im mi pokazali kak’ to ide.
NIJE DOBRO KAD JE PRELAKO
U Krapini je ekipa OŠ Hodošan uhvatila treće mjesto, ali i s broncom su ponosni. Silvija, koja je faktor smirenja ili podizanja cijele ekipe, razložno procjenjuje što je bilo:
- Prvo, bili smo malo pregrijani u očekivanju natjecanja jer očekivali smo složenije zadatake, teže ozljede od onih koje su bile postavljene. Za nas je to odmah bilo lako, a onda smo se malo radi toga možda i previše opustili. Kad je zadatak teži – mi radimo bolje. Istina je – očekivali smo da ćemo postići i bolji rezultat, ali sad, kad se razmisli – malo nam je falilo sreće (na natjecanjima i o sreći nešto ovisi), u praktičnom radu ostvarili smo najbolji rezultat, a budući da smo nastupali prvi i probijali led, možemo biti zadovoljni.
STEPENICA TVRĐA OD GLAVE
Dogodilo se da se led probije i na školskom hodniku, kaže Klara:
- Matija i ja smo se našli u situaciji da moramo pružiti prvu pomoć kolegi koji je pao i razbio glavu u školi, na hodniku, jer dečki se znaju praviti važni, pa se naguravaju, naganjaju, a onda se dogodi razbijena glava, jer i od najtvrđe glave stepenica je tvrđa. To zna izgledati strašno jer kad se probije koža na glavi, poteče malo više krvi, no mi smo sve brzo stavili pod kontrolu.
Najmlađa članica ekipe, Laura, kao sedmoškolka ostaje još godinu u svojoj školi i - što drugo, nastavit će raditi s novim članovima ekipe:
- Ja ostajem, najmlađa sam, a to znači da ćemo se iduće godine morati jako potruditi kada se ekipa popuni novim članovima. Znam da će od mene tražiti najviše. Tako to ide...
ODLIKAŠI U ŠKOLU PO IZBORU
No, dio ekipe zasigurno će zajedno raditi i dalje. Svi su redom odlikaši, pa mogu birati u koju će srednju školu, a budući da su Matija, Kristina, Darja i Silvija već odlučili – idemo u Gimnaziju Čakovec, čini se da će ta škola na natjecateljskim terenima vladati idućih nekoliko godina.
Matija kaže da nakon gimnazije planira studirati pravo jer – advokati imaju peneze, Kristina bi željela ići na PMF studirati matematiku i fiziku, Silvija isto, ali na studij biologije, a Darja se drži Matijine logike - planira studij menadžmenta ili prava.
U profesiju kojoj su sad bliski s prvom pomoći sprema se Klara koja još nije odlučila hoće li u medicinsku ili ekonomsku školu, ali zna da bi se nakon toga htjela školovati za fizioterapeuta. Laura još nema briga, njoj je još godina za razmišljanje, ali veli da sad misli da će u ekonomsku školu, a kasnije – tko zna...
OSLONAC IZ POZADINE
O tihom pozadinskom osloncu ekipe, profesorici Jeleni Sobočan, s ekipom se ne da razgovarati jer odmah svi u u glas počnu govoriti, ali se iz te vike jasno čuje koliko im je dobra, kako im je lijepo uz nju, a sama J. Sobočan slučajno se našla u ulozi mentorice ekipe prve pomoći:
- Zapravo sam silom-prilika ušla u ekipu jer je kolegica koja je vodila ekipu otišla na bolovanje, ali sad je to nešto drugo. Djeca su jako motivirana, a onda je to i moja najjača motivacija. Prva pomoć nije individualna vještina u natjecanju, traži se timski rad, usklađenost, puno se vježba, a i savladavanje teorijskih znanja je zahtjevno. Mnogi bi se iznenadili da znaju što sve djeca nauče, koliko su toga u stanju vrlo ozbiljno i odgovorno preuzeti na sebe.
Marijan Belčić