Je li čakovečko Sajmište dio Grada ili nije?

Na Sajmištu u Čakovcu svakodnevno radi dvanaest obrtnika koji na svojim štandovima prodaju robu koja, istini za volju, nije doslovno proizašla iz njihovog obrta, ali je cijenom prihvatljiva i trajno zanimljiva. Svakog dana od jutarnjih, pa do ranih popodnevnih sati prodaju se ovdje tekstil, obuća i torbe. Ostalo vrijeme je vrijeme u kojem je taj prostor prepušten mladenačkom okupljanju i druženju.
No, sastajanje mladih ovdje ima drugačiji kontekst od onog koji proizlazi iz same konstatacije da se budućnost naše zemlje na Sajmištu okuplja i druži. Godinama unatrag, svjedoče nam naši sugovornici, prostor Sajmišta okupiran je smećem, urinom, izmetom i materijalnom štetom koju mladi ostavljaju iza sebe, družeći se na zatvorenim štandovima privatnih vlasnika i konzumirajući pritom alkohol u “donesenim količinama”.
Naši sugovornici u ovoj temi su Zoran Novak, Saša Vuglač i Josip Baksa koji gotovo u dahu prenose svjedočanstva nebrojenih jutara koja ih zateknu na njihovom radnom prostoru.
- Na Sajmištu sam sa štandom od 1996. godine i oduvijek je bilo svojevrsnog nereda, međutim, posljednje četiri godine postalo je neizdrživo. Prvo su nam određene skupine našeg društva krale robu pospremljenu u štandove, a sada ju ne kradu zato što ne mogu pristupiti prostoru jer ga sada okupiraju mladi. Ovdje se svaki dan, osobito u proljeće i ljeto, kad je toplo, okupljaju djeca i mladi u dobi od 14 do 20-ak godina, protiv čega ne bismo imali apsolutno ništa kad ne bismo trpjeli štetu i nered. Ta djeca dolaze na Sajmište s bućkama, kanistrima i tetrapacima vina i alkoholnih pića, opijaju se, povraćaju, obavljaju nuždu, režu nam cerade na štandovima. Nema toga što nismo pokušali da se ovdje uvede malo reda, ali rezultata uopće nema - priča nam Josip Baksa.
Iskustva Zorana Novaka i Saše Vuglača potpuno su ista, što potvrđuju i za druge kolege s kojima dijele prostor na kojem zarađuju za život. Pokušali su popodnevnim i večernjim obilascima tog prostora sami ukazati mladima na to da odobravaju njihovo okupljanje sve dok je u okvirima prihvatljivog.
- U više sam navrata s djecom pokušao lijepo razgovarati, ali bez rezultata. Zvao sam i policiju nekoliko puta. Kad policija dođe, oni se raziđu, ali zar je poanta ta da svaki put mora djelovati represija da bi djeca i mladi poštivali okolinu u kojoj netko živi i radi - propituje glasno Baksa.
Na posao s
kanistrom vode
Saša Vuglač ističe kako svakog jutra na svoj štand na Sajmištu dolazi s kanistrom vode.
- Prvo što svakog jutra svi napravimo jest da operemo svoje štandove i okoliš, isperemo urin, uklonimo ljudski izmet i potom počnemo raspremati robu. Ovaj intenzivni, rekao bih, nered traje sad već četiri godine. Zvali smo gradsko komunalno redarstvo da nešto učini i Čakom koji ovdje uopće ne čisti, ali bez rezultata. Svaki naš pokušaj da dobijemo zaštitu od devastacije prošao je kao da ga nije ni bilo. Jedni nas upućuju na druge, i tako u krug. Dakle, situacije se događaju i ponavljaju godinama, svaki dan, a mjerodavne to kao da uopće ne zanima - priča Saša Vuglač, a Zoran Novak dodaje kako se dnevno na Sajmištu okuplja pedesetak djece i mladih.
Obrtnici koji svoju djelatnost obavljaju na Sajmštu plaćaju 50 eura mjesečnog najma za dva kvadratna metra prostora, no, u tu naknadu, imaju dojam, ništa se ne ubraja.
- Nemamo ni adekvatne kante za otpad, a plaćamo skupljanje i odvoz smeća do 200 kuna mjesečno. Imamo tek nešto papira i ni dvije vreće kabastog otpada, pa mi se čini da je ta cijena previsoka. Kad sam o tome razgovarao sa Sašom Avirovićem u Čakomu, rekao mi je da je i on sam nekad švercao robu i prodavao je, pa zna koliko se može zaraditi na štandu te da mi to možemo platiti. Takve usporedbe i način razgovora ne priliče jednom od direktora Čakoma - kaže Josip Baksa.
Opaske dječje,
problemi zreli
Upravo je J. Baksa najrevniji u obilaženju navedenog prostora u večernjim satima - zato što mu je šteta na štandu učinjena više puta i dosad je prešla petnaest tisuća kuna.
- Obratim se djeci i pitam kako bi se oni osjećali da im dođem u dvorište raditi to što oni rade na našim štandovima i dobijem odgovor “vi ne znate gdje ja stanujem”. Ili, jednom mi je jedna djevojka odgovorila “kaj hoćete, ja sam odlična učenica”.
Opaske su dječje, ali je problem s alkoholom, koji je ovdje očit, tipičan za zreliju dob i intervenciju - ističe Josip Baksa.
Stanari i ugostitelji na Sajmištu jednako su uzrujani, a o temi se govorilo i na sjednici Gradskog vijeća. Doduše, tek za aktualnog sata, površno, bez konkretnih najava rješenja, dok “nesređeno stanje” eskalira. Čak i ako se problemi koje ovdje izlažu vlasnici štandova ostave po strani (što je zapravo nemoguće), ostaje činjenica da su gradski vijećnici i sami građani u većem broju navrata isticali i ističu kako se prema Sajmištu dnevno kreću djeca i mladi “s pletenkama u rukama”.
Parkiram! I kaj mi morete?
Sam prostor Sajmišta na kojem su pozicionirani štandovi okružen je parkiralištem. Besplatnim. I na to nam ukazuju vlasnici štandova.
- Molim vas, napišite da ovdje parkiraju zaposlenici Međimurske županije i javnih poduzeća koje smo više puta molili da se parkiraju samo nekoliko koraka dalje, na velikom, ali neuređenom parkiralištu, kako bi naši kupci mogli ovdje parkirati. Ili nas ignoriraju ili nam neumjesno odgovaraju. Jedna zaposlenica Županije rekla mi je “parkiram tu i kaj mi morete”.
Eto, takvi ljudi rade u službi građana Međimurske županije. Zar ni iz osnovne ljudskosti ne mogu odgovoriti na naše molbe - propituje se vlasnica jednog od štandova Vesna Švaljek, dok joj kolege daju jednoglasnu podršku.
Aleksandra Ličanin